utorak, 20. ožujka 2012.

...mornarska salata za mramorne...


...svijet je lopta šarena, već sto miliona godina, ima li za mene vremena...pitao se žera...i sve na ovom svijetu, tj. gotovo sve; ima svoj kod, svoje ime, svoj naziv te je kao takvo podložno promjenama (sve osim one žerine zurke), ovisno o podneblju, ovisno o narodu, ovisno o jeziku...često nam se zna dogoditi, da naiđemo na jelo koje je naizgled identično jelu kojeg smo već negdje vidjeli ili kušali, jelu koje je "pokriveno" s masu različitih naziva (cordon bleu/zagrebački odrezak/jubljanski zrezek/karađorđeva šnicla)...vjerujem da nam se ponekad zna desiti da naletimo na ime koje je sinonim za prekonekoliko jela, a osim toga, možemo ga pronaći čak i u nekim kombinacijama koje; teško da bi mogli povezati s istim tim jelom, a najbolji primjer za to je upravo ova naša, ustvari mornarska salata...izgleda da sam malo zakomplicirao...a jebat ga, štaću...da i ja u njemu uživam...

...skuhali smo juhu...a-ha jesmo, dolaze nam dragi gosti, a mi se baš potrudili pa zbog njih pripremili jednu pravu, dobru, domaću, krepku goveđu juhu, u koju smo (osim što smo uz svaštanešto ubacili i 2-3 kokošja krilca) dodali i goveđi rep te popriličnu količinu junetine/govedine...e sad, kako dragi nam gosti (najčešće) ne dolaze samo na juhu, bar ne dok su mlađi, a njihova djeca baš kao i naša ne ljube odveć lešo meso, već ljube picu, ljube burgere, ljube čelapčiće, pohance, ljube...uostalom, samo se sjetite sebe, što ste vi kao dijete više voljeli; da li lešo govedinu ili ćevape i nemojte sad ovo miješati sa sexom jer...dakle, kuhana govedina, zapravo masu lešo mesa nam ostaje zaboravljeno plivati u loncu kojeg smo pohranili duboko u hladnjak, sve do...sve tamo do sutradan...

...a onda, drugo jutro standardna priča, ništa vam se ne da, gosti su srećom otišli, no za svaki slučaj zavirujete naokolo da nije koji od njih ostao, gledate iza kauča, otvarate regal, saginjete se ispod stola, dižete tepih...zuji vam u glavi kao u onoj nastambi za pčele...e da, košnici, dok se osjećate kao trut kojeg je prožvakala pa ispljunula napaljena matica i trudite se ne vidjeti nered koji je izazvao nezaustavljivi tajfun zvan: mila dječica mojih dobrih prijatelja-rođaka-kumova-susjeda...da, onih susjeda sa šestog...a uza sve to; žejni ste kak prosečni zagorec...pokušavate ignorirati veliku merlot fleku koja vam se ruga, koja se ceri i koja vas gleda drito u oči, ali kud baš s tog jedinog bijelog, heklanog stolnjaka kojeg vam je prošle zime poklonila tetka, gledate vi nju, gleda ona vas, ma ne tetka, nego mrlja...otvarate frižider u nadi da ćete u njemu pronaći nešto što će vam ugasiti žeđ i nadi da će vam on (frižider), pomoći i dati ideju, što nakon svega pripremiti za ručak, a da bude brzo i da ne morate izlaziti iz kuće...žedno grabite bocu mineralne, koju je netko (netko od onih iskusnijih koji prate igru) još sinoć, ubacio da se ohladi, naginjete je, hladna tekućina slijeva se niz suho grlo, niz bradu, kaplje po japankama, mjehurići škakljaju nos, zjenice vam se sa svakim gutljajem sve više šire, a tada...tada spazite lonac...jebote, čiji je sad ovo lonac i što taj lonac uopće radi u mom frižideru...!?

...sve što putem prehrane unesemo u naš organizam gradi nas i mijenja, a o tome što smo unijeli ovisi naša snaga, naše zdravlje i naš život i zato neka hrana bude tvoj lijek, a ne lijek tvoja hrana, drugim riječima "ono smo što jedemo" znao bi reći onaj profesor sa četvrtog kata koji me neodoljivo podsjećao na tipa koji se oko 460. godine prije Krista rodio na omanjem grčkom otočiću zvanom Κως i koji se osim hrvanja (kojeg je btw. smatrao vještinom i umjetnošću) pomalo bavio i medicinom, a širem puku je poznat i kao "otac medicine"...naravno, radi se o profesoru s grčkim profilom kojeg su mnogi, iz samo njima znanog razloga zvali Hipokrat...a ja sam i dandanas uvjeren, kako Hipokrat tj. profesor, nema apsolutno nikakve veze s onom džinovskom merlot flekom duboko involviranom u tetkin heklani stolnjak...i da ne bi bilo zabune, to što je fleka džinovska, ne znači nužno da je od džina, tj. gina...

...dakle...najprije stavimo kuhati jaja, a dok se jaja kuhaju, mi ne sjedimo, već režemo govedinu na manje kockice, isto učinimo i sa mrkvom iz juhe (ako je nismo prije toga pojeli) te kiselim krastavcima...mladu kapulu izrežemo na tanke ploške (još čujem dida kako govori; ako nema mlade, dobra je i stara) pa je zajedno sa šakom kapara, šakom maslina i sitno kosanim peršinom dodamo usitnjenoj govedini...jaja oljuštimo, također ih narežemo, pa sve zajedno posolimo, popaprimo, zauljimo (naravno, koristeći i malo maslinovog ulja) te začinimo, koristeći aceto balsamico ili najobičniju, domaću vinsku kvasinu, promiješamo i...dalje znate...a koliko nam zapravo treba vremena za pripremu jedne ovakve salate...pa ne baš puno, taman dok popijemo prvu od one četiri kave koje su na rasporedu toga jutra i dok se mrvu refamo od prošlonoćnog derneka, salata je već; stend baj...naravno da ovakvu salatu možemo pripremiti i u kombinaciji s kockicama feta sira, piletinom, kuruzom, šunkom, fažolom, paštom i svim onim jestivim čega se dočepamo tog jutra ili bolje rečeno, sa svim onim što smo ionako namjeravali uskoro baciti u smeće...zapravo, sve zavisi o kreativnosti i voljnom momentu koji će nas krasiti dej after jestrdej...i nemojte zaboraviti izbaciti sol, ako rabite feta sir, da ne bi bilo...

...na kraju, moram biti iskren i priznati da zaista nemam pojma zašto se baš ova salata naziva mornarskom, tj. zašto je dobila upravo to ime kada u njoj nema gotovo ništa što bi je moglo povezati s morem i mornarima ili...ili ipak ima...sol...morska sol, a osim soli salata je sklepana od svega onoga što je tog nekog, koji ju je tako nazvao, asociralo na more i mornare, valjda...no ako slučajno naletite na jelo pod nazivom; sailor's salad ili seaman's salad ili salade marine ili insalata del marinaio ili salada de marinheiro ili ensalada de marinero ili salade marine ili sjømann salat ili...ne, nemojte ni pokušavati pronaći poveznicu jer glavni sastojak ove naše, mornarske salate je krava, ali ne morska krava...zapravo sam želio reći, ako već tisućljećima vjerujemo onom antičkom hrvaču s ravnim nosom, koji kaže da smo to što jedemo, zašto bar ovaj put ne bi učinili iznimku i obrnuto postavili stvari...dobar tek vam želim...


1/2 kg. kuhane govedine (nemasne)...5 tvrdo kuhanih jaja...2 mrkve...4-5 kiselih krastavaca...2-3 mlade kapulice ili jedna osrednja kapula...10-ak maslina...kapari...vezica peršina...maslinovo ulje...aceto balsamico...svježe mljeveni papar...sol...

subota, 3. ožujka 2012.

...carbonara...


...ona radi u rudniku i život joj nije lak i zato ne voli i ne voli muziku ona voli ritam jak haj-ho haj-ho...orilo se iz sardinijskog ugljenokopa...kojeg ugljenokopa ?!...e pa nemam pojma, možda baš iz onog u Carboniji koji je uz Rašu, u ono vrijeme (30-ih godina prošlog stoljeća) bio jedan od dva najveća rudnika ugljena u Kraljevini Italiji...priča se naokolo da je kralj Vittorio Emanuele terzo svojim dekretom, upravo ta dva rudnika spojio u jedinstvenu državnu tvrtku pod nazivom Azienda Carboni Italiani, no većina je ipak sklonija vjerovanju kako je to zapravo učinio Mussolini, pošto je i to; bio jedan dio njegove gospodarske politke, ali...ostavimo se mi politike, jer ona ionako nikada ništa dobroga sitnoj buraniji donijela nije i vratimo se ugljenarici...haj-ho haj-ho haj-ho...

...ugljenarica je zapravo svojevrsna hrvatska inačica za carbonaru, a carbonara je...e sad, pošto mi baš i nismo nešto uvjereni, da su u ono doba belle signore prekopavale po sardinijskim rudnicima pa potom žurile kući pripremiti nešto na brzinu za sebe i svoju gladnu i mnogobrojnu famigliu, zaključak je kako je carbonara ustvari teta kuharica, koja radi u rudarskoj menzi i koja je ćumurdžijama, tj. karbonarima pripremala veoma hranjiv i visokokaloričan obrok pod nazivom, fettuccine alla carbonara, ugljenarcima, ma koji god da su u to doba bili u igri...tako nam bar govori ova prva priča...

...priča druga veli, da je još tamo u 19. stoljeću, carbonaru ili nešto vrlo slično današnjoj carbonari, prvi osmislio i pripremio chef Ippolito Cavalcanti vojvoda od Buonvicina, napuljski kuhar i književnik, podrijetlom iz Toscane, pripadnik drevne plemićke famiglie koji je ujedno i autor zanimljive knjige pod nazivom: "Cucina teorico-pratica" (kuhinja teoretska i praktična) izdane po prvi puta u Napulju 1837. godine, da bi u sljedećih 25 godina knjiga doživjela još devet različitih reizdanja, no specifičnost knjige je ustvari ta, da je knjiga pisana na dva talijanska narječja; na toskanskom i napuljskom dijalektu, a sve s namjerom da recepte zapisane u knjizi može razumjeti čim više čitatelja...

...priča treća nam kazuje kako je carbonara ipak malo "novije" jelo koje je nastalo pred sam kraj ili čak nakon završetka drugog svjetskog rata kada se u Italiji nije moglo naći drugog mesa osim pancete i čuvenih trumanovih jaja (jaja u prahu) koja su im donijeli amerikanci u vidu humanitarne pomoći...prema toj priči, dalo bi se zaključiti, da je carbonara nastala neposredno nakon što su saveznici 4. lipnja 1944. ušli u Rim, no ipak ostaje nejasno, kako to da ameri nisu stavili šapu na carbonaru i nazvali je: Carbonara alla presidente Truman ili tako nekako, jer ruku na srce, ako ćemo pravo i ako ćemo vjerovat u ovu priču, ipak je carbonara nekakva talijansko-američka kombinacija...

...postoje mnoge priče, mnoge verzije, mnoge istine, ali postoje i beskrajne rasprave koje se vode oko jednog tako jednostavnog jela, rasprave poput...koji su to osnovni sastojci carbonare vero i koji je zapravo originalni način njezine pripreme ???...a najvažniji sastojci su: guanciale (začinjena, suha, nedimljena svinjska obrazina), svježa kokošja jaja (jedno cijelo jaje + jedan žumanjak po osobi), crni papar (mrvljeni), maslinovo ulje, fettuccine i pecorino romano (tvrdi ovčji sir) bez kojeg je nezamislivo pripremiti pravu carbonaru, doduše postoji i pecorino sardo (sa sardinije) koji je malo bogatijeg okusa, pecorino toscano (iz regije toskana) koji je na 3. mjestu, kada govorimo o proizvodnji tvrdog ovčjeg sira u italiji, pecorino siciliano (sa sicilije), pecorino di filiano (iz regije basilicata) kojeg se može kušati svake godine u rujnu na festivalu sira koji se održava u već spomenutoj regiji i kao šesti pecorino sir koji nosi oznaku zemljopisnog podrijetla i tradicionalnog ugleda u europskoj uniji je pecorino crotonese (iz regije kalabrija)...

...osnovna karakteristika gore navedenih sireva je aromatičnost i slano-ljutkasti okus, koji odležavanjem dobiva na intenzitetu, a osim toga, svima njima je zajedničko i to, da su ime dobili po ovci koju talijani najčešće zovu...a kako drugačije nego, pecora...dakle, uz već opjevani pecorino i nabrojane sastojke koje čine carbonaru vero, sve ostalo su samo varijacije na temu, a uostalom i ovo je jedna od njih...fettuccine alla carbonara...

...allora...u dosta vode, kojoj smo dodali sol i par kapi maslinovog ulja, stavljamo kuhati fettuccine (naravno, ubacujemo ih tek nakon što nam voda zakuha)...za to vrijeme (dok se fettuccine kuhaju) na zagrijanu tavu, koju smo poškropili s nekoliko kapi maslinovog ulja ubacimo usitnjenu pancetu (koja nam je zamjena za guanciale) i dva zgnječena režnja češnjaka...kada češnjak promijeni boju, izvadimo ga iz tave, a pancetu nastavimo pržiti sve dok ne postane blago hrskava...u zasebnu posudu ubacimo dva cijela jaja i dva žumanjka (jaja moraju biti sobne temperature) razmutimo ih, dodamo im ribani sir (pecorino), svježi peršin (sitno kosani), svježe smrvljeni crni papar i sol pa sve zajedno dobro izmiješamo...kada smo dobili finu kremastu smjesu, dodamo joj prženu pancetu pa ponovo promiješamo...fettuccine ne procjeđujemo već ih direktno iz vode u kojoj su se kuhali, hvataljkom za paštu prebacujemo u posudu sa jajima, pancetom i sirom te neprestano miješamo sve dok fettuccini ne budu potpuno presvučeni finom kremastom strukturom, potom ih vadimo na tanjur, preko njih naribamo ostatak sira, još malo popaprimo, poslužimo i jedemo...subito...

...ako upitate rimljane čija je carbonara, najprije će vas začuđeno gledati, onim tupavim rimljanskim pogledom, a potom vam uvrijeđeno odbrusiti...tuttavia la nostra carbonara, što bi u prijevodu značilo...ne kontam pitanje...a u prilog tome ide i činjenica da se čak preko nekoliko rimljanskih restorana zvalo ili se još uvijek zovu; La carbonara, kao i to da je prema nekim saznanjima, regija lacij (lazio) istinska pradomovina carbonare...eto, to nam govori priča četvrta, a storia di carbonara uz čije ime je vezan crni mrvljeni papar, zato jer podsjeća na ugljenu prašinu i po kojem je carbonara navodno dobila ime, baš i ne drži vodu jer papar je nekoć bio vrlo skup začin, rezerviran samo za bogate, a u tu skupinu rudari baš i ne spadaju, pod uvjetom da nisu vlasnici ili barem suvlasnici jednog od rudnika, no u svakom slučaju, dobar tek vam želim...haj-ho haj-ho haj-ho...


20 dkg. pancete ili slanine...30 dkg. tvrdog ovčjeg sira (pecorino romano)...6 svježih jaja...2 žlice maslinovog ulja...2 režnja češnjaka...50 dkg. tjestenine (fettuccine)...vezica peršina...crni papar (mrvljeni)...sol...