...lešo inćuni...

...ide čovik, a nije čovik, nosi meso, a nije meso...ne znam, u kakvim ste danas odnosima s plavušom iz podstrane i jeste li uopće, ali znam da bi nam sad baš dobro došla, ona i onaj njezin galeb, naime trebalo bi nam desetak litara čistog i bistrog mora jadranskog, a poznavajući plavušu, koja je uvijek spremna svima pomoći i koja nikad nikoga nije ostavila na cjedilu (osim manistre, jel') učinit će sve, kako bi pomogla i po istom onom galebu (ako smo ono iz županje ili krapine) poslala određenu količinu tekućine, morske, no pustimo sad plavušu i galeba i hvatajmo se posla pošto; treba očistiti ribu, ovoliku ribu...koristeći se terminom "ovoliku ribu" samo sam želio napomenuti kako ne bi bilo naodmet znati, da jedan kilogram onih "pravih" jadranskih inćuna sadrži od 30 do 35 ribica, što bi u konačnici trebalo biti dostatno za dvije, ne baš pretjerano gladne osobe...

...ima dana kada nam se ne da...ništa, ama baš ništa, a kamoli kuhati, kada nas opere ono psihofizičko stanje u kojem težimo za ničim, kad ne osjećamo ni mrvu volje, ni želje, niti htijenja, a bogami ni potrebe za mrdanjem dupeta iz debele ljetne hladovine, ništa osim one intenzivne potrebe za činit ništa...kažem ljetne, jer stanje u koje tada zapadaju; naš um i naše tijelo (u narodu poznato pod nazivom fjaka), najčešće izabire vrijeme radnje upravo onda kada su jadranski inćuni najveći i najbolji, a to je baš tamo negdje između lipnja i kolovoza, tj. juna i augusta, štoćereć 6. i 8. mjeseca...da, iste te godine...

...mislim, dakle postojim...reče u sebi tip; kasnije poznat, ne samo po toj rečenici već i po dugom spavanju i još dužem izležavanju (zlobnici bi rekli da je pola svog života proveo u postelji i meditirao), dualist René Descartes je vjerovao da smo dvokomponentna bića sastavljena od dvije različite supstancije; uma i tijela, iz čega je jasno vidljivo kako René zapravo nikada nije ni upoznao onu pravu dalmatinsku fjaku, a da li je volio inćune na lešo, e to vam ne znam,  ali zato znam da je već spomenutu rečenicu (cogito, ergo sum) izustio u sebi, jedne prohladne zimske noći, godine gospodnje 1619. dok je kao vojnik (na zasad nepoznatoj lokaciji), sjedeći uz malenu peć na drva grijao svoje promrzle prste (tako barem tvrde oni koji su ga čuli)...ustvari htjedoh samo reći, kako znam da se inćuni mogu lešat bez obzira na fjaku...malo sam sad odlutao, jelda...sorry...

...srećom, čišćenje inćuna nije pretjerano zahtjevan, a niti mukotrpan posao kako bi se to nekome na prvi pogled moglo učiniti, zapravo je poprilično jednostavno...ribu stavimo na tvrdu površinu; plastičnu ili drvenu dasku za rezanje, kamenu ploču ili radnu površinu (kuhinjsku), zatim joj oprezno nožem odstranimo glavu, a odstanivanjem glave ujedno (u jednom potezu) iz ribe odstranjujemo i iznutrice kojih nema puno pošto se inćun hrani planktonima, potom ribu isperemo pod mlazom hladne vode kad već jelte, nemamo pri ruci mora jadranskog i riba je spremna za lešavanje...važno je napomenuti i to; da tijelo inćuna nije prekriveno ljuskicama, kao što je to slučaj kod srdele i ostalih riba, tako da ga nije potrebno "strugati"...no prije nego započnemo sa čišćenjem ribe, da nebi gubili dragocjeno vrijeme, učinit ćemo sljedeće...

...u posudu (teću/šerpu/rajnglu) koju smo predodredili za lešavanje ićuna ulijemo vodu, no ne treba nam baš previše vode, dovoljno je da inćuni (kada ih kasnije ubacimo) budu prekriveni s "dva prsta" vode, zatim u tu vodu redom dodajemo; kapulu (crveni luk) izrezanu na tanje kolutove, 5-6 režnjeva češnjaka koje smo također izrezali na tanje listiće, dvije grančice peršina, 3-4 ploške svježeg limuna (zajedno s korom), desetak zrna crnog papra, dvadesetak kapara, sušenu rajčicu (pomidor/pomu/paradajz) izrezanu na tanke listiće, sol i dvije do tri žlice maslinovog ulja...nakon što je sve zajedno prokuhalo (nekih dvadesetak minuta), u kipuću vodu ubacujemo 10-15 očišćenih inćuna (nikako više da ne bi "rashladili" vodu) i kuhamo ih 1-2 minute, potom inćune vadimo iz vode, posolimo, popaprimo, po želji pospemo sitno kosanim češnjakom i peršinom, zalijemo maslinovim uljem (ne škrtarimo na ulju) i prije nego ih poslužimo, u teću ubacujemo novu turu...inćuni se uglavnom serviraju vrući, iako se mogu jesti i kasnije, hladni...

...rođo, ja ti ribu iden samo za dezert...velju jaketar iz sikova uz konstataciju kako je ono najbolje što nam dolazi iz mora zapravo; sol...sol na janjetini...bez obzira što zna; da su mićuni ukusna, plava morska riba, bogata omega-3 masnim kiselinama, proteinima, vitaminima: B6, B12 i vitaminom E, kalcijem, magnezijem i fosforom i da 100 grama svježih mićuna sadrži tek nešto više od 100 kcal...a zna on i da postoji oko 150 vrsta mićuna rasplivanih diljem morskih prostranstava i da jedni od najkvalitetnijih upravo plivaju jadranom, zna da im je životni vijek oko 3 godine, kao što zna da mićun može narasti čak 20 centimetara u dužinu i usprkos tome ostati vitak...sve to jaketar zna, ali...

...španjolci imaju siestu (popodnevno drijemanje nakon ručka, posebice u ono vruće, ljetno doba), talijani s juga imaju pisolino (drijemanje u ranim popodnevnim satima), talijani sa sjevera imaju riposo (popodnevni ljetni odmor u kojem malo ubiju oko), danci imaju hygge (osjećaj duševne ugode, spokoja i psihičkog zadovoljstva), ameri i englezi imaju power nap (okrepljujući, popodnevni, dvadesetominutni drijemež), šveđani imaju lagom (balansiranje vlastitom energijom da bi se postigao uravnotežen život), indijci imaju vamkukshi (petnaestominutno ležanje na lijevom boku nakon obroka), a što to mi imamo...pa mi imamo sve to gore navedeno, uključujući i nirvanu (bestrašće, bežudnja, utrnuće), samo što to kod nas zovu fjaka...a i onaj Descartes brate, pola života je proveo na leđima, a pošto je umro u švedskoj, dalo bi se zaključiti da se furao na taj; lagom...

...ono što je zapravo najvažnije znati, ukoliko se odlučite pripremati inćune/mićune na ovakav način je poučak mog dobrog prijatelja iz vodovoda, inače čistokrvnog bolula po opredjeljenju i uvjerenju, koji tvrdi da: ako želiš jesti ribu, onda se riba stavlja u kipuću vodu, a ako želiš jesti riblju juhu, onda se riba stavlja u hladnu vodu, jednako tako je i s mesom i naravno da ste u pravu glede pitalice s početka priče...dobar tek vam želim...

2 kg friških inćuna...1 kapula (veća)...1 glavica bijelog luka...1 limun...1 žlica kapara...2 sušene rajčice...1 vezica peršina...papar u zrnu...sol...maslinovo ulje...

...nešto kao sarma...

...sjećate li se tipa po imenu Samuel Langhorne Clemens, tipa kojeg je u kasnu jesen 1834. gospođi Janici i njezinom suprugu Maršalu Ivi donio Halleyev komet...ne sjećate ga se baš, jelda...e pa upravo je te; 1834. (prelijećući u niskom letu sjevernu ameriku) repatica ostavila Clemensovima na čuvanje osebujnog mladca koji bi rijetko kad završio započeto, uključujući i vlastito školovanje...bio je vezan uz rijeku, kažu da je na jednom od parobroda koji su plovili Mississippijem radio kao kormilar, sve dok nije započeo američki građanski rat u koji ulazi kao dragovoljac konfederacije, no ni tamo se ne zadržava dugo, a imao je vele i prijatelja iz Smiljana...sve ovo me podsjeća na nekog, nekog koga sam već negdje sreo, davno...no bilo kako bilo, Halleyeva repatica je Samu ispunila želju, te se nakon 76 godina (kako to obično i čini) vratila po njega i odnijela, tamo negdje...okej, okej, slažem se, ovo sad nema veze s kupusom, a kamoli sa sarmom...

...ako, vraćajući se kući u sumrak, nakon napornog radnog dana, u vlastitom dnevnom boravku, među svim onim polupraznim limenkama piva i zgužvanim vrećicama čipsa zateknete neobrijanog domesticus vulgarisa (mužjaka u najboljim godinama, ma šta god to značilo)...da, upravo tog mužjaka, zbog kojeg ste se vi jutros prije svitanja, sasvim tiho i na prstima iskrali iz sobe te lagano zatvorili vrata, da mu ne remetite san, kako udobno zavaljen u onu fotelju (zbog koje ste vi štedjeli punih 9 mjeseci kako bi istu mogli kupiti za pišljivih 999 € i to samo zato jer je bila na akciji) s jednom rukom duboko zavučenom u one svilene boxe "na djeda mraza" (koje su vam nekoć bile taaako sexy), a drugom na daljinskom upravljaču 11999 kn. jeftinog teveja kojeg ste uzeli na amex (samo 24 rate), netremice zuri u teletext, očekujući promjenu rezultata i početak svjetskog nogometnog prvenstva, a jedino što mu u tom uzvišenom trenutku može poremetiti kontracepciju, sjebati idilu i izvući iz udobnog naslonjača je; otkazivanje poslušnosti mjehura, stativa luke modrića ili sarma...stoga ne da je vrijeme, nego je krajnje...skuhajte mu sarmu....

...došli su vam susjedi sa četvrtog i poradi dobrosusjedskih, a i onih drugih odnosa, za poklon donijeli veeeeliku, najveću glavicu kupusa koju ste ikad vidjeli, kiselog...e ovaj kupus morate probati, sami smo ga kiselili (zacvrkuće susjeda) i vjerujte nam da nema baš nikakve veze s onim kupovnim...a sarme, jebote susjed sarme su uf, sarme su mrak mrakova (nadoveže se susjed, a vi mu na trenutak u samom kutku lijevog oka opazite onu luđačku iskru koja je karakteristična za napaljenog rotvajlera)...stojite i gledate u njih, gledate u vrećicu iz koje po vašem parketu kaplje rasol, gledate u onaj smrdljivi kupus dok vam na licu titra smiješak kiseliji od samog kupusa i kontate kako čim prije iz stana izbaciti i taj kupus i susjeda, a bogami i susjedu i to prije negoli vam se digne, parket...ali gdje jebote ?!...gdje ?!...balkon !!!...

...dobar dan susjed (pozdravi gospođa ruža sa prvog, nakon što se jedno jutro sretosmo u portunu/veži/haustoru), jel' se to kod vas čuje...ne razumijem, jel' se čuje što !? (upitah zbunjeno) koliko ja znam, nikog mi nema u stanu tako da se ništa ne može ni čuti...sa balkona susjed, sa balkona (nije se dala smesti gospođa ruža), čini mi se da se to čuje sa vašeg balkona...a i bit će onda da je s mog, balkona (rekoh onako bezveze) i tek tada se sjetih; kupus, jebote kiseli kupus...ne da je vrijeme, nego je krajnje...da skuham sarmu...

...dakle, najprije s balkona donesemo glavicu kiselog kupusa, potom izdubimo korijen pa ga nježno i s puno osjećaja izvadimo, korijen ofkors, onda pažljivo odvojimo listove te jedan po jedan provučemo kroz hladnu vodu i ostavimo da se ocijede, to radimo kako bi izbjegli dvije stvari: da nam sarme ne budu preslane i da ne budu žestoke pošto ima glavica koje znaju biti gorkastog okusa...ako ste još uvijek dobri s mesarom, zamolite ga da vam zajedno sa šesto grama svinjske i četiristo grama juneće plećke, samelje i 200 grama dimljene pancete, slanine ili špeka...jebiga, znam da se to baš i ne smije, ali ako se na tren okrenete oko sebe, uvidjeti ćete da živite u zemlji u kojoj je sve moguće...

...na sasvim malo ulja kratko prodinstamo veću glavicu crvenog luka (kapule) pa kad se luk "zastakli" ubacimo šaku sitno izrezane pancete/slanine/špeka (to činimo jedino ako se mesar striktno držao onog zakona o...), čim panceta zamiriše, dodamo šalicu isprane riže, promiješamo, podlijemo s povrtnim ili goveđim temeljcem pa sve zajedno dinstamo desetak minuta, zatim poklopimo i ostavimo da se hladi...kad se smjesa ohladila, a listovi ocijedili, u mljeveno meso dodajemo sol, papar, slatku crvenu papriku, vegetu, sasvim sitno kosani bijeli luk, peršin, ljutu crvenu papriku i ohlađenu smjesu od luka, pancete i riže pa sve zajedno miješamo dok ne dobijemo kompaktnu smjesu koja nam ne smije biti tvrda (po potrebi dolijevamo tople vode)...ocijeđeni list kupusa raširimo, na onaj njegov tvrđi dio položimo veliku žlicu pripremljene smjese, zatim jednu stranu lista preklopimo prema sredini, sarmu zarolamo, a drugu stranu lista utisnemo prstom, da nam se sarma tijekom kuhanja ne bi odmotala...kad smo zamotali sve sarme, na dno lonca u kojem ih namjeravamo kuhati stavimo nekoliko komada kože od slanine (ako imamo) pa preko njih ostatak kupusa kojeg smo prethodno narezali, na kupus slažemo sarme (na gusto), a između njih uguramo malo suhih, dimljenih svinjskih rebara (tek toliko da nam daju aromu)...kada smo sve posložili, na vrh dodamo preostali dio izrezanog kupusa, dva lista lovora, žlicu koncentrata rajčice, žlicu slatke mljevene paprike, a zatim ulijevamo vodu sve dok u potpunosti ne prekrijemo sarme...kada nam sarma zakuha, smanjimo vatru i nastavljamo kuhati (napola otklopljeno) na sasvim laganoj vatri iduća 2 i pol do 3 sata...

...nakon tri sata radimo onu ozloglašenu, balkansku, nezdravu zapršku/zafrig/zapržak tj. mješavinu; masti, brašna i crvene paprike...na dvije žlice rastopljene svinjske masti, uz neprekidno miješanje pržimo dvije žlice brašna (sve dok nam brašno ne počne mijenjati boju), zatim dodamo žličicu crvene mljevene paprike, dobro promiješamo, da se sastojci prožmu pa to podlijevamo s onom tekućinom iz sarme i polagano miješamo iznad vatre desetak minuta (pazeći pritom da se ne stvaraju grudice), dok ne dobijemo ujednačenu, glatku kašicu, željene gustoće tj. zapršku iliti zafrig...zaprškom potom prelijemo sarme, lonac lagano protresemo i ostavimo sarmu da kuha još dvadesetak minuta...

...naravno da oni pravi sarmoljupci znaju, da je sarma bolja što duže odleži i da je prva smotana u turskoj i da se, osim uobičajenog krumpira (pire/lešo) ponekad dobro ljubi i s palentom/purom/žgancima i da nam je trenutna situacija takva kakva jest i da smo je uglavnom prizvali sami (sarmu i situaciju)...samo pravi optimisti ostaju vječni optimisti, a ovi drugi, koji baš i ne vjeruju u vječnost (u narodu poznati kao pesimisti) su ništa drugo doli optimisti s iskustvom, koji se pozivaju na statistiku, a statistika nam kaže: dok jedni jedu meso, drugi jedu kupus, statistički gledano; umotani smo u sarmu...a kad smo već kod statistike, bilo bi dobro ponešto i spomenuti o istoj, primjerice; statistika je zbroj točnih podataka koji daju netočan rezultat ili statistika je poput bikinija, pokazuje sve, a ne otkriva ništa ili pak ona najpoznatija; postoje tri vrste laži, a to su: laž, prokleta laž i statistika...ne biste mi vjerovali, kada bi vam rekao da je autor ove, upravo spomenute doskočice o statistici zapravo tip s početka ove naše priče, tj. Mark Twain...ne biste mi vjerovali čak ni kada bi vam rekao; da su prvu sarmu zamotali bugarski prsti...stoga ne da je vrijeme, nego je krajnje...добър апетит...

1 veća glavica kiselog kupusa (cca 2 kg)...600 g svinjetine (od plećke)...400 g junetine (od plećke)...200 g dimljene pancete...400 g dimljenih svinjskih rebara...1 veća kapula...5-6 režnjeva češnjaka...vezica peršina...1 šalica riže...vegeta...mljevena crvena paprika (dimljena slatka)...mljevena crvena paprika (ljuta)...1 žlica koncentrata rajčice...svinjska mast...2 žlice brašna...2 lovorova lista...sol...papar...

...hobotnica ispod peke...

...Zeus je, što je općepoznato, bio star...tj. starfucker i to prije Jaggera Micka, a bogami i prije Gobca...mislim da je to znala i Metida koja je btw. bila komad i ne samo da je bila komad, nego je bila božica mudrosti i dubokog razmišljanja...e sad, je li joj baš tog dana izbacila sklopka za duboko razmišljanje ili je Zeus stvarno bio toliko neodoljiv (kada mu je ova bez previše okolišanja, dala) to nikad nećemo saznat, uglavnom mudrost i duboko razmišljanje su tog dana kod Metide došli pod znak pitanja, jer ako je imalo razmišljala (u što čisto sumnjam), mogla je pretpostaviti što će se to s njom dogoditi nakon što ovaj, ejakulira...a dogodilo se da je Zeus, uostalom kao što to i priliči jednom pravom grčkom starfakeru, nepromišljenu Metidu pretvorio u muhu i prije nego li se ova uspjela vinuti, progutao...ok, ovo sad je razumljivo pošto svi znamo da mnogi ogladne nakon što, jelte...

...ma zapravo, bolje da vam sad ne pričam što je bilo dalje i na koji način se rodila Atena (plod njihovog desetominutnog druženja) jer je to pomalo morbidno...strah obuze sve besmrtnike dok to gledaše; no ona iskoči iz besmrtnikove glave i stade ispred štitonoše Zeusa, tresući oštrim kopljem...tako nam barem tvrdi očevidac po imenu Hómēros...no u svakom slučaju, Atena je (bar tako tvrde ostali svjedoci) upravo zbog mudrosti, koju je možebitno naslijedila od progutane majke, postala Zeusova najdraža kći...i kakve to sad ima veze s krumpirima i hobotnicom ispod peke...za sad, nikakve...skoro nikakve...

...e ovo je najljepšiji zalazak sunca na svijetu, ljepši je čak i od floridaškog u Key Westu, reče Alfred gledajući, a gdje drugdje nego u smjeru zapada...u smjeru zapada su gledali i njih dvoje (Posejdon, bog mora i Atena, ona najmudrija Zeusova kći), dok su sjedili na škrapi i kontali kako se dodvoriti narodu koji je tražio zaštitnika, onog novog i još uvijek neimenovanog grada...a onda se desilo nešto što je usmjerilo povijest u potpuno drugom smjeru, u smjeru istoka, naime, odjednom se na škrapi, ničim izazvana pojavila omanja hobotnica (tek naknadno je utvrđeno da je slijedila raka grmalja, no to zapravo, za ovu našu priču i nije toliko bitno)...reakcija Posejdona, nakon što je uvidio svoju prigodu, tj. mogućnost da hobotnicom nahrani gladno pučanstvo i na taj način im se uvuče, bila je munjevita, uostalom kao što to i dolikuje jednom pravom gospodaru mora, njegove osti (trozubac) poletjele su zrakom i naravno...promašile cilj, a kako i neće kad je Posejdon cijelu noć proveo za šankom, u birtiji kod malog Dioniza...odjednom među okupljenim pučanstvom zavlada muk, a potom šok i nevjericu prekinu tužan uzdah mnogih koji su hobotnicu već vidjeli, a gdje drugdje nego pod pekom...

...dakle, ovaj put nećemo pod peku ubaciti živu hobotnicu, kako bi nam ova za vrijeme pečenja miješala krumpire, dok mi ležimo ispod murve i ladimo...ovaj, udaramo po pivi, već hobotnicu, koju smo odledili prirodnim putem (naravno da smo bili dovoljno mudri pa već očišćenu hobotnicu držali u zamrzivaču najmanje osam dana), potom isprali pod mlazom hladne vode, ocijedili te stavili lagano pirjati u jednu od onih prigodnih posuda (teću/padelu/šerpu/rajnglu), bez dodatka vode pošto će hobotnica ubrzo pustiti vlastitu tekućinu...hobotnicu pirjamo nepoklopljenu (okrećući je povremeno) sve dok potpuno ne nestane tekućine i na dnu posude ne ostane samo tamno ljubičasta boja, koju ćemo kasnije upotrijebiti, jer ta ljubičasta boja je zapravo isušeno more iz hobotnice...očišćene i začinjene krumpire stavimo na dno odgovarajuće posude, dodamo dvije prepolovljene kapule, dvije očišćene i uzdužno razrezane mrkve, šaku cherry rajčica, dva lista lovora, jednu grančicu svježeg ružmarina, obrađenu hobotnicu, sve zalijemo maslinovim uljem pa poklopimo pekom i zagrnemo žarom...važno je znati, da nije nužno imati peku kako bi se pripremilo ovo jelo pošto je isto moguće pripremiti i u pećnici zagrijanoj na 200°c...

...no iznenada iz jedne od rupa koje su nastale nakon što je trozub promašio hobotnicu i zabio se u škrapu, šikne voda, a Posejdon, da sad ne bi ispao šupak pred narodom reče: evo vam ljudi darujem izvor vode da možete piti kad ožednite, ne znajući da je voda, koju im šatro daruje bočata (slana) i da kao takva, uopće nije za piće...a jebote kakav luzer...i tu sada dolazi do izražaja mudrost i snalažljivost male, sivooke Atene koja u drugu rupu (rupu na škrapi, of course) gura grančicu do tada nepoznate biljke, a ova na sveopće oduševljenje prisutnih istog trena počinje zelenjeti...svi odmah prihvatiše biljku koja im je donosila; hranu, ulje i drvo, te je nazvaše: ελιά (maslina), a Atenu odmah proglasiše zaštitnicom grada i ne samo to, već i novi grad nazvaše po njoj: Πειραιάς (Pirej)...ups Atena...vidjevši sve to Posejdon odmahnu rukom pa se vrati natrag u birtiju kod Dionisa na još jednu bevandu, ali ovaj put bevandu s bočatom vodom...i samo da se zna, taj dan u treću rupu, bar koliko je meni poznato, nitko ništa nije gurao...

...nakon otprilike četrdesetak minuta, podignemo peku, protresemo krumpire, okrenemo hobotnicu i ponovno poklopimo, sve zagrnemo žarom i nastavimo peći još dvadesetak minuta...dok se hobotnica peče, u istoj onoj teći u kojoj smo pirjali hobotnicu, zagrijemo maslinovo ulje, dodamo mu protisnuti češnjak, sitno kosani svježi peršin, papar i čašu bijelog vina, zatim sačekamo da vino zakuha pa lagano miješajući sve zajedno kuhamo par minuta, potom otkrijemo peku, dobivenim umakom prelijemo hobotnicu i krumpire, ponovo poklopimo pa sačekamo bar desetak minuta dok krumpiri i hobotnica ne popiju "vinski" umak...no važno je znati i par stvari: vinski umak ne solimo, pošto je hobotnica već ostavila sol u istoj toj teći u kojoj smo je pirjali, hobotnica se pirja otklopljena i ne guramo pod peku hobotnicu koja ima manje od tri kile...

...i kakve sad veze ima taj Alfred s hobotnicom ispod peke, skoro pa nikakve, osim što je (kao da je slutio) gledao u smjeru iz kojeg dolaze hobotnice i trabunjao nešto o zalasku, suncu, zadarskoj rivi...naime, pošto je ronilačka karijera na zalazu, hobotnice uglavnom nabavljam od nekih rapskih ribara, eto sad i to znamo i ne samo to, već napokon znamo i tko je majka Olive, znamo i kako je Posejdon otkrio bočatu vodu i što to Zeus najviše voli pojesti nakon...jelte, šort tajma...no i dalje ne znamo, na koju je foru Homer uspio vidjeti Atenino rođenje i zašto je hobotnici toliko skočila cijena...e pa uslast vam bilo...

1 hobotnica (cca. 4 kg)...3 kg mladog krumpira (crvenog)...2 kapule (veće)...2 mrkve...5-6 cherry rajčica...4-5 režnjeva češnjaka...2 lovorova lista...1 grančica svježeg ružmarina...2 dcl. suhog bijelog vina...maslinovo ulje...sol...papar...

...ri-za bianco...

...kažu da broj 7 predstavlja savršenstvo i da ga u bibliji možemo pronaći čak 562 puta uključujući i izvedenice kao što su sedmi ili sedmice...moram biti iskren i priznati kako nisam stigao prebrojiti sve biblijske sedmice, tako da ne mogu potvrditi navedeno, no čuo sam da je bog stvarao zemlju sedam dana i da postoji sedam pečata, čuo sam i za sedam patuljaka, sedam samuraja i sedam sekretara skoj-a, ali čisto sumnjam da se ti patuljci, samuraji i sekretari mogu pronaći u bibliji, čuo sam i za sedam smrtnih grijeha i sedam svetih sakramenata, vidio sam svih sedam duginih boja, znam da zbroj brojeva suprotnih stranica kocke uvijek iznosi sedam i da bi bilo dobro; dobiti sedmicu na lotu, bio sam u svih sedam kaštela, ali nisam na svih sedam kontinenata, kao što se nikada nisam stigao popeti na svih sedam rimskih brežuljaka, gledao sam sedam psihopata, ali još uvijek nisam vidio svih sedam svjetskih čuda, koja su nekim "čudom" metastazirala pa im se broj, gle čuda; popeo na trideset, a onda su 2007. čudesa reducirana pa ih je opet ostalo samo sedam, novih sedam svjetskih čuda, a jedno od njih je i...kineski zid...

...a kada je još tamo neke, točnije 1981. godine Car Rington, širem puku puno poznatiji kao Blake, utemeljio prvu coloradšku dinastiju (u Denveru, a gdje bi drugdje) nitko nije niti mogao zamisliti da će ta njegova dinastija trajati punih 9 godina, tj. 9 sezona...čak niti prva mu žena alexis, kao ni ona druga krystle, nisu vjerovale da će im poći za rukom pojaviti se ni manje ni više nego točno 220 puta kao sudionice kraćih događaja unutar šireg zbivanja...doduše, jedini koji se pojavio u baš svakom od spomenutih 220 slučajeva je sveprisutni car rington...blejk aleksander carington...e pa svaka ti dala care...

...a kada je još tamo neke, točnije 1493. godine Car Ming, tj. jedan od mingova iz čuvene istoprezimene kineske dinastije započeo s izgradnjom, točnije s rekonstrukcijom velikog zida (ovakvog kakvog ga mi danas poznajemo) nije niti slutio da će isti taj, dugi kineski zid ili kako ga kinezi nazivaju:万里长城/万里长城 što će reći; Wànlĭ Chángchéng ili u slobodnom prijevodu; zid dug 10 000 lia, samo nekoliko stoljeća kasnije postati jedno od 7 svjetskih čuda tj. jedno od ovih najnovijih 7 svjetskih čuda...e pa svaka ti dala care... 

...tajna dugovječnosti zida starog više od 2000 godina zapravo leži u riži, ali ne u onoj riži kojom su se hranili bauštelci, već u ljepljivoj riži kojom su kinezi inkartavali veliki zid i koju danas u svojoj ponudi nemaju čak niti bolje opskrbljeni građevinski centri, a o trgovačkim da i ne govorim...no što je tu je, tako ljepljive riže više nema, ali zato imamo bijele, imamo crne, imamo crvene, imamo smeđe pa čak i zlatne riže, no nju vam baš i ne bi preporučio pošto je ona, kako kažu, čisti ge-em-o...osim po boji, rižu razlikujemo i po obliku; kratko zrno, srednje zrno i dugo zrno i nije baš svejedno (premda ne idemo u lov na veprove) koje zrno ćemo odabrati, odlučimo li se za pripremu riže na sljedeća dva načina, a ako mene pitate; arborio...arborio bijela riža dugog zrna, dostupna je gotovo svima i idealna je za pripremu riže na bijelo, tako da jedina nedoumica koja preostaje i koja se javlja svaki put kada se odlučimo za rižu: integralna ili rafinirana...up to you...

...način prvi...u posudu, koju smo namijenili za kuhanje riže ulijemo vodu, posolimo je i pustimo da zakuha pa kada je voda zakuhala, ugasimo vatru te ubacimo rižu koju smo prethodno oprali (rižu peremo u nekoliko voda, tj. sve dok nam voda u kojoj se riža pere ne bude bistra), poklopimo posudu i ništa više ne diramo idućih dvadeset minuta, ništa osim radija pošto uvijek nešto mora svirati, bar kod mene...nakon dvadeset minuta rižu isperemo pod mlazom hladne vode, vratimo u posudu za kuhanje, dolijemo vode, ali tek toliko da prekrije rižu te ubacimo kockicu maslaca, zatim pustimo da (otklopljeno) kuha na laganoj vatri, sve dok riža u potpunosti ne ostane bez tekućine...važno je napomenuti da se riža ne miješa i da je treba (nakon što je tekućina iskuhala) poklopiti i ostaviti sa strane, da odleži desetak minuta, kao i da posuda u kojoj kuhamo rižu, treba imati deblje dno (koje će spriječiti moguće lijepljenje riže) da ne bi bilo: džaba si krečio, moj jarane...

...e pa kad smo već došli do zida, spomenimo i one neke činjenice koje veliki zid čine još misterioznijim...kineski zid je (uglavnom) dug 2450 km i smatra se najvećom i najdužom građevinom na svijetu...kineski zid je (zapravo) dug punih 6300 km zaključeno je nakon podrobnijeg mjerenja...kineski zid je (navodno) dug 7300 km te je jedina građevina na zemlji koja se vidi iz svemira i to golim okom, tvrde šaljivdžije...kineski zid je (ustvari) dug točno 8851,8 km pa ga mnogi smatraju najvećom obrambenom građevinom ikad sagrađenom...kineski zid je (prema posljednjim istraživanjima) dugačak ni manje ni više nego ravno 21196 km što znači da je dugačak u pizdu materinu...kineski zid je (kažem sad ja), baš dug...zamislite samo koliko bi vas došla legalizacija, da je nedajbože vaš...

...način drugi...rižu (arborio), baš kao i u prvom slučaju, isperemo u nekoliko voda kako bi uklonili potencijalne nečistoće i smanjili udio škroba koji rižu u procesu kuhanja čini kremastom i ljepljivom, a mi to naravno, ovaj put ne želimo...u posudu s ispranom rižom dodajemo hladnu vodu, sve dok nam razina vode ne bude dva prsta iznad riže, potom je blago posolimo, promiješamo (da se sol otopi), začinimo s dvije žlice maslinovog ulja pa stavljamo kuhati, otklopljeno i bez daljnjeg miješanja...nakon što je gotovo sva voda u kojoj se kuhala riža, isparila, tek tada možemo lagano promiješati rižu, zatim je poklopiti i ostaviti da se idućih 15-ak minuta kuha na vlastitoj pari...osim što smo danas naučili da se riža ispire u što hladnijoj vodi, ako treba i desetak puta i da se za vrijeme kuhanja ne miješa, ni u ludilu jer ne pripremamo rižot i da sa posude u kojoj smo kuhali rižu, ne dižemo poklopac, sve dok riža ne bude gotova, ne bi bilo loše znati i još par zanimljivosti, kad smo već tu, jel'...kuhamo li integralnu rižu, bilo bi dobro, prije samog kuhanja, rižu potopiti u hladnu vodu i ostaviti je da se brčka preko noći kako bi omekšala, a ujedno bi tim postupkom smanjili razinu opasnog arsena kojeg u riži ima više nego u bilo kojoj d...

...i da ne zaboravim još napomenuti kako postoje dvije bitne značajke po kojima se gore spomenute dinastije razlikuju...prva: koloradškoj dinastiji za razliku od kineske riža baš i nije bila nešto posebno napeta i ne samo riža, već im nije bilo napeto, čak ni ono što riža sa sobom povlači...i druga: Car Rington za vrijeme svoje vladavine dinastijom nije uspio podići razinu populacije iako se ne može reći da se nije trudio, dok se za vladavine dinastije Ming stanovništvo udvostručilo i to sa 100 na 200 milijuna stanovnika što nas dovodi do jednog sasvim logičnog zaključka: od riže se bolje diže...dobar tek vam želim...

riža arborio (dugo zrno)...maslac...maslinovo ulje...sol...

...meksička salata - viva la revolución...

...José Doroteo Arango Arambula nije radio u hacijendi, zapravo radio je, ali ne u onoj koju je prije par dana zatvorila porezna...a ako ćemo pravo, izvjesni gospodin nije ni mogao raditi u vodičkoj haciendi i to iz više razloga: prvi i osnovni je taj, što gospodin nije bio camarero, nije bio niti barmen, a bogami ni izbacivač...doduše, nije on bio ni kuhar, a ipak je 1910. sa svojim muchachosima uspio zakuhati, ni manje ni više nego; meksičku revoluciju, revoluciju koja je trajala punih deset godina, no moram odmah napomenuti, kako to nije njegova jedina poveznica s kulinarstvom...drugi, ne baš manje bitan razlog zbog kojeg sin Agustína Aranga nije bio prisutan kada je u haciendu upala porezna, je nekako više osobne prirode, naime dotičnog je još tamo 1923. "skinuo" nepoznati počinitelj, a to je vrlo dobar alibi, definitivno, pa čak i za poreznu...naravno da sad već pogađate o kome se radi, radi se o tipu kojeg su najbliži suradnici oslovljavali s Francisco, dok su ga svi ostali zvali...Pancho Villa... 

...danas je Pancho Villa (ma koliko god to nekome zvučalo čudno) svojevrsni sinonim za kulinarstvo i malo koji revolucionar se može podičiti tako impozantnim nizom ukusnih jela...recimo; jeste li ikad čuli za Che Guevarinu krepku juhu od karfiola i poriluka ili Homeinijev svinjski file u umaku od borovnica ili za Ho Ši Minov odrezak na naglo ili Marxov und Engelsov brudet od jegulja i žaba ili Robespierreovu mućkalicu ili za picu Rose Luxemburg ili Lenjinov crveni omlet iznenađenja, možda za cheesebaconburger alla Fidel Castro...niste !?...pa naravno da niste, bilo bi čudno da jeste i zato; bienvenido u Pancho Villa's restaurante...

...T-bone steak Pancho Villa...Pancho Villa's burrito...Villa Pancho's miješana plata za dvije osobe...ramstek alla Pancho Villa...El Pancho burger...Pancho Villa salad...porotos Pancho Villa...lomo asado a la parrilla de Pancho Villa...las tortillas de Pancho Villa... pizza alla Pancho Villa...i naravno, Pancho Villa's sandwich...a Emiliano, gdje se u ovoj priči nalazi Emiliano !?...ma kako sad koji Emiliano, pa valjda onaj, Zapata...Emiliano Zapata, proslavljeni revolucionar i idol meksičkih bezemljaša...

...kada su (te već spomenute 1910. godine) dos muchachos krenuli u kulinarske vode i zajedničkim snagama, onako rame uz rame sa svojim amigosima zakuhali revoluciju, malo tko je mogao predvidjeti na koji će način, svakog od njih ponaosob, ista ta revolucija obilježiti...iako po karakteru posve različiti (barem se tako pričalo) obojica su bili u istoj misiji i imali isti revolucionarni cilj, no revolucija je zajebana i nadasve nepredvidiva stvar, a koliko nepredvidljiva najzornije se oslikava u činjenici da je po završetku iste Emiliano postao inspiracija za mnoge glazbenike, mnoge balade i mnoge legende, a Pancho za kuhare...hm, a možda samo zbog tjelesne konstitucije...

...ne znam, da li me pratite, ali potreban nam je dressing, za salatu naravno, a kakav drugi !?...vamos compañeros...od maslinovog ulja, vinskog octa, svježe ocijeđenog soka limete, protisnutog češnjaka, soli, mljevene ljute chili paprike i nekoliko kapi tabasca načinimo dressing, kojeg pohranimo, a gdje drugdje nego tamo gdje ima mjesta, dok ne pripremimo sve ostale sastojke...crvenu (rog) papriku, koju smo prethodno ispekli na roštilju ili u pećnici, ogulimo i izrežemo na tanje trake, izrezanoj paprici dodamo na kolutove rezani mladi luk i cherry rajčice (također izrezane), nakon toga dodamo i crveni fažol (što će reći grah), kojeg smo skuhali u slanoj vodi i ohladili...naravno da možemo koristiti i grah iz konzerve, jednostavnije je, a kad smo već kod konzervi, onda možemo upotrijebiti i konzervirani kukuruz, zašto da ne ?...zatim, sve to pospemo svježe sjeckanim peršinom, prelijemo onim dressingom kojeg smo ostavili tamo negdje, dobro izmiješamo pa ubacimo u refrigerador i ne diramo više ništa (narednih pola sata), osim tequile, a nakon toga...yepa yepa, arriba arriba, andale arriba arriba, yepa...

...izgleda da je revolucija ipak naposljetku obilježila vojskovođe u svom stilu, Villu u kulinarskoj, a Zapatu u nekakvoj glazbenoj-pjesničkoj verziji, jer teško da ćete naići na steak koji se zove Emiliano Zapata, ali zato na baladu hoćete, e sad...jesu li i koliko su na to utjecale sve one priče koje bi viejo hombre pripovijedao u dugim zimskim noćima, grijući uz logorsku vatru već pomalo naborane i promrzle prste, te osluškujući zavijanje olinjalih prerijskih kojota koje je dopiralo sa obližnjih brežuljaka, ne bih vam znao reći, no prema tim pričama El Tigre del Sur (kako su mnogi zvali Zapatu) se više družio s mariachima, a Pancho s cocinerosima, a da li je to bilo baš tako, čak ni to vam ne bih znao reći, ali zato znam da je ovaj potonji, kojeg su mnogi kroz povijest prikazivali kao omalenog i debeljuškastog, brkonju kojeg krije sombrero grande, zapravo bio "visok" ne biste vjerovali, 178 centimetara i težak oko 80 kilograma, a s tim parametrima je (u ono vrijeme) imao fantastične predispozicije da postane, barem krilni centar meksičke košarkaške reprezentacije, no na njegovu nesreću el baloncesto je za meksikance postao ozbiljan sport tek 10-ak godina nakon generalove smrti, a i tko zna, bili on za to imao vremena...uvidjevši da su šanse za ostvarivanje kakve-takve košarkaške karijere jednake nuli, Vilje se polako okreću nogometu, pa tako; nakon što je zabio 63 gola za Sporting de Gijón, 32 za Zaragozu, 108 za Valenciu i 33 za Barcelonu, Villa je preksinoć zabio i za Atlético iz Madrida, ali to...to je već neki drugi Villa... 

...u konačnici piknička konstitucija baš i ne drži vodu jer koliko god da su Villa i Zapata bili slični ili pak različiti (zavisi iz kojeg kuta ih gledate), nešto mi govori, da bi ih ova naša salata povezala bar u još jednom segmentu, ako ne zbog ičeg drugog, onda bar zbog osebujnog imena...viva la revolución...e da, ako vam je na neku foru ostao komadić tune, još od onog zadnjeg gradelavanja ili ste slučajno, negdje naletjeli na konzervu iste...pa naravno...disfrutar de su comida...

800 g. crvenog graha...400 g. kukuruza šećerca...1 kg. crvene paprike (rog)...15-20 komada cherry rajčica...1 vezica mladog luka...4-5 režnjeva češnjaka...1 vezica svježeg peršina...2 limete...domaći vinski ocat ili aceto balsamico...0,5 dcl. maslinovog ulja...mljevena ljuta paprika (cayenne)...tabasco...sol...