nedjelja, 9. listopada 2011.

...umak - quattro formaggi...


...u najbogatijoj talijanskoj pokrajini Lombardiji, nekih dvadesetak kilometara istočno  od glavnog im grada Milana, smjestilo se maleno, pitoreskno mjestašce, poznato pod nazivom Gorgonzola...pojma nemam po komu ili čemu je mjestašce dobilo ime, ali zato znam što je to dobilo ime po dotičnom mjestašcu, a dokazi o tome sežu u daleku nam 879. godinu u kojoj su se tamošnji proizvođači kravljeg sira malko zaigrali pa proizveli puno više sira no što je ondašnje stanovništvo te 879. godine moglo progutati...onda se jedan od starijih i kako se to u ono vrijeme vjerovalo; mudrijih gorgonzolaca (ili više njih, nebitno) dosjetio pa predložio da višak sira naguraju u obližnju pećinu, nebi li ga tako sačuvali...no na njihovu žalost, koja je kasnije prerasla u sveopću radost, došlo je do fermentacije i kaogulacije, sir se uplijesnio i tako postao jedan od dva najpoznatija pećinska, buđava sira na svijetu, ako ne i šire...

...da li zbog gladi, da li zbog škrtosti ili samo onako, iz puke znatiželje, jedan od onih nestašnijih gorgonzolaca (ili više njih, sasvim je nebitno) se ničim izazvan, obrušio na taj pljesnivi sir, a kada se drugo jutro probudio poprilično živ i zdrav do očiju, prvo što je izgovorio (kružeći pogledom po okupljenoj, znatiželjnoj gomili, koja je prekopavala po džepovima, tražeći šibice kojima bi upalila još od sinoć pripremljenu lomaču) je bilo... porca madonna, ma formaggio è perfetto...što bi na naški značilo; imal' ko fetu kruva, ovi sir je baš mrak, e...

...zapravo, htjedoh reći da je gorgonzola jedini sir koji je nezamjenjiv ukoliko želite pripremiti vrhunski umak, u svijetu poznat pod nazivom...quattro formaggi...što će reć; četiri sira...osim gorgonzole, koja spada u skupinu, mekih, masnih, srednje zrelih sireva s plavom plemenitom plijesni, upotrijebiti ćemo i jedan od polutvrdih, masnih, također kravljih sireva kao što su...edamer, gouda, podravec, trapist ili ementaler...zatim jednog od extra tvrdih, masnih sireva kojeg ćemo i naribati, a u igri su...parmigiano reggiano, grana padano, pecorino ili ribanac...četvrti sir bi trebao biti mozzarella, ali mi je kombinacija s trokutom ili dva, topljenog, dimljenog sira za mazanje, puno draža...

...allora...u pliću posudu u kojoj smo zagrijali malo maslinova ulja, ubacimo dva do tri režnja češnjaka i to onako u komadu, zgnječena ali očišćena...sačekamo minuticu-dvije (dok češnjak ne počne mijenjati boju) zatim ga izvadimo pa u istu tu posudu ulijemo vrhnje za kuhanje...kad vrhnje zakuha, ubacujemo redom...najprije najtvrđi sir, kojeg smo naravno, usitnili (a dio izribali za završno posipanje), zatim polutvrdi sir pa gorgonzolu i na kraju topljeni sir...lagano miješamo na niskoj temperaturi sve dok se sirevi ne otope i sjedine i dok ne dobijemo željenu gustoću...pred sam kraj, umaku dodamo malu kockicu maslaca, malo bijelog papra, svježe izribani muškatni oraščić i sitno kosani peršin pa sve zajedno (nakon što time prelijemo njoke, paštu ili nešto treće) zaspemo ostatkom naribanog parmezana... 

...žan žak čoban je bio mladić, naočit mladić, koji se nije puno razlikovao od ostalih mladića toga doba, volio je sve što vole mladi; sex, drugs & rock 'n' roll (no o tome ćemo drugom prilikom)...teška situacija mu nije dozvoljavala da si nabavi ajfon peticu ili plejstejšn (za) van pa je vrijeme kratio dugim šetnjama južno pirinejskim visoravnima, a svi mi vrlo dobro znamo da šetnje čistim zrakom, pa još ako su na većoj nadmorskoj visini, znaju biti itekako iscrpljujuće...iscrpljen, a bogami i gladan, žan žak odluči ući u obližnju pećinu i nešto prezalogajiti, no taman kada je sjeo i počeo odmotavati krpu u koju mu je baba žaklina zamotala komad ovčjeg sira, začuje komešanje ovaca...vuk ?!! prvo što mu je palo na pamet je bilo: jebote pa to je vuk...istog trena mladi žan žak ostavi sir te brže-bolje istrča iz pećine vičući na sav glas: "to je vuk, to je vuk" (ne bi li valjda na taj način spasio babine ovce)...sve ostalo, što se kasnije dogodilo je povijest... 

...no pravu istinu vjerojatno nikada nećemo doznati pošto se hrabrom žanu žaku, nakon tog pećinskog istrčavanja gubi svaki trag...jedni se kunu da ga je pojeo vuk, a drugi da ga je odvela prekokrasna planinska nimfa po imenu...e jebiga sad, ne znam jesu li ono rekli da se zvala brižit (euridika) ili mišel (epimelijada), no to sad ionako više nije niti važno, jedino je važno da smo napokon naučili kako ipak postoji kombinacija u kojoj je: i vuk sit i ovce na broju, a to je kombinacija u kojoj...vuk pojede čobana... 

...žan pjer čoban je bio rodijak od netragom nestalog žan žaka, te je shodno običajima preuzeo njegov poso...no pjer nije bio poput žaka, nije imao onu žicu za organizaciju, a bio je i pomalo zaboravan, što svjedoči i činjenica da je jedno jutro zaboravio sa sobom ponijeti gablec/marendu/užinu koju je pripremila baba žaklina...nebo nad proplankom se zacrnilo, ovce se uskomešale, sa sjevera se spremala oluja, a žan pjer (gladan do boli) potraži sklonište u obližnjoj pećini...šećući pećinom ko vuk zološkim vrtom opazi omanji zamotuljak koji mu se učini poznatim pa ga oprezno razmota, istog trena pećinom se prolomi jeka merdeeeerderderderde...razmotavši krpu pjer ugleda komad pljesnivog sira, vrlo čudnog mirisa, no kako oluja nije jenjavala, a kiša i dalje neumorno padala te pjer bivao sve gladniji i gladniji, glad je pobijedila...pjer odlomi komad sira i stavi ga u usta... zatim odlomi još jedan....pa još jedan...i opet pećinu ispuni jeka...manjifikikikikik...

...tko, kada i zašto je je tom buđavom siru nadjenuo ime roquefort, nije poznato, možda sam pjer, možda baba žaklina, a možda čak i mještani sela Roquefort-sur-Soulzon, no nije niti važno jer legenda kaže (a kome ćemo vjerovati, ako ne legedi) da su upravo čobani ti koji su najzaslužniji za nastajanje jednog od dva najpoznatija pećinska sira na svijetu, ako ne i šire...gorgonzola vs. roquefort...

...naravno da postoji velik broj sireva koji bi se izvrsno uklopili u ovakav umak, ali to isključivo ovisi o vama, vašem ukusu, vašoj mašti, a na kraju krajeva i o dubini vašeg novčanika...no, gorgonzola je svakako nezamjeniva jer ima onaj posaban, specifičan okus...umjesto gorgonzole, mnogi koriste već spomenuti roquefort, no rezultat nikako nije isti pošto je roquefort ovčji, a ne kravlji sir pa umaku daje jednu sasvim drugačiju dimenziju, a kad smo već kod dimenzije, moram vam reći...gore navedeni recept je fake tj. amaterska verzija koja u pravilu prolazi, kao što prolazi falša pizza...za pripremu jedinog pravog umak od četiri vrste sira; pravi profesionalac upotrebljava: kravlji sir, ovčji sir, kozji sir, bivolji sir...no ne možeš biti profesionalac, ako prije toga nisi prošao amatersku školu i da više ne duljim jer umak nam se hladi...dobar tek vam želim...


10 dkg. gorgonzole...10 dkg. polutvrdog masnog sira (edamer/gouda/podravec)...10 dkg. tvrdog sira (parmigiano reggiano/grana padano/ribanac)...2-3 trokuta (dimljenog) topljenog sira...4 dcl. vrhnja za kuhanje...2-3 režnja češnjaka...peršin...maslinovo ulje...maslac...muškatni oraščić...bijeli papar (mljeveni)...sol (po potrebi)...
 

četvrtak, 11. kolovoza 2011.

...punjene paprike...


...ako postoji jelo koje se može nazvati tipičnim ljetnim jelom, e onda su to definitivno punjene paprike, jer rijetka su domaćinstva u kojima se tijekom ljetnog perioda paprike ne pripremaju barem 4 do 5 puta, u prvom redu zbog toga što su ukusne, te što su kao jelo vrlo zahvalne i to iz više razloga, nisu komplicirane za pripremu, ne iziskuju baš previše vremena, a niti novaca i što je najvažnije, možete ih tamaniti u više navrata, naravno, ako ste njihov fan...vjerujem da će se mnogi složiti sa mnom kada kažem da su paprike mraaaak, ali tek onaj tamo treći dan, bez obzira što o tome mislili naši susjedi...

...Diego Alvares Chanca...kada sam prvi put čuo to ime, na trenutak sam pomislio kako se radi o nekakvom kolumbijskom narcobossu, a ne čovjeku koji je pomogao Kristoforu Kolumbu da na svom drugom putovanju preživi malariju, a možda me samo zbunila sličnost u nazivu (colombia - colombo)...rođen u Sevilli, još tamo neke godine, upravo je médico Chanca zbog svoje profesionalnosti i vještine bio imenovan od strane kralja Ferdinanda II i kraljice Isabelle, liječnikom koji će pratiti Cristóbala na onoj njegovoj ekspediciji, započetoj u jesen 1493...no kakve zapravo veze ima dr. Chanca s punjenim paprikama...s punjenim rekao bih, skoro pa nikakve...ili ipak...

...nakon povratka u Španjolsku, Diego je bio prvi (bar tako kažu) koji je među svojim zabilješkama imao opis do tada europljanima nepoznatog ploda, pogađate; radilo se o paprici...no trebalo je proteći dosta vremena i proći popriličan broj godina da bi se ista ta srednjoamerička povrtna biljka, putujući zaobilaznim putem preko sjeverne afrike, turske, bugarske i mađarske (koja je ujedno i najveći proizvođač paprike u svijetu) našla i na našim stolovima, doduše u početku su je europljani uzgajali samo onako, kao malu ukrasnu biljku, pošto se (kako svjedoci iz onog vremena tvrde) radilo o chili papričici, a onda je netko od tamo prisutnih ogladnio i...jeste li možda znali da danas postoji više od 70 vrsta iliti sorti paprike, prema nekim neslužbenim informacijama čak i više od 200, no tko će baš svima vjerovati...nama je ovaj put potrebna samo ona najpoznatija, a to je: babura...

 ...tanto...kod mesara (za kojeg smo još do neki dan mislili, kak' smo si dobri) naručimo kilu miješanog mljevenog mesa i to u omjeru...junetina 70% a svinjetina 30%, pa onda tome mesu redom dodajemo, usitnjenu dimljenu pancetu, sitno kosani češnjak, sitno kosani peršin, vegetu, slatku crvenu papriku, sol, papar, ispranu rižu i kapulu koju smo pustili da se nakratko zastakli na maslinovu ulju, potom sve zajedno izmiješamo uz postupno dolijevanje vode u kojoj smo otopili kokošju kocku...miješamo lagano rukom dok ne dobijemo željenu gustoću, pazeći pritom da nam smjesa kojom ćemo puniti paprike ne bude pretvrda...kada smo završili, smjesu pokrijemo i ostavimo da odmori na hladnom mjestu minimalno sat vremena, a idealno bi bilo kada bi prenoćila u frižideru..

...za to vrijeme, dok nam pripremljena smjesa "odmara", operemo i izdubimo paprike (odstranimo im peteljke i sjemenke)...u posudi u kojoj ćemo kuhati paprike, zagrijemo malo maslinova ulja pa ubacimo dvije žlice oštrog brašna...oštro brašno koristimo jer nam ono ne stvara grudice, a i lakše je za probavu...kad brašno zapjeni i počne mijenjati boju, podlijemo ga vodom i dodamo pasiranu rajčicu te sve zajedno dobro promiješamo, potom ubacimo slatku crvenu papriku, dvije grančice selena, žlicu šećer, kokošju kocku, svježi bosiljak i malo koncentrata rajčice pa pustimo da lagano kuha dok ne napunimo paprike...napunjene paprike polako spuštamo u pripremljeni umak, a zajedno s njima ubacimo i nekoliko komada suhog mesa ili dimljene pancete, ako je potrebno dolijemo još malo tople vode ili ako smo u mogućnosti, goveđeg temeljca, ali tek toliko da nam tekućina prekrije paprike, poklopimo, sačekamo da paprike zakuhaju, a onda ih (napola otklopljene) kuhamo na laganoj vatri idućih sat i pol vremena...

...Albert Szent-Györgyi...kada sam prvi put čuo to ime, nisam pomislio ništa, baš ništa, ni na kraj pameti mi nije bilo da su Albert i suradnik mu Joseph Svirbely na sveučilištu u Szegedu izvukli iz jedne jedine paprike pet puta više vitamina C nego što će itko ikada izvući iz limuna ili naranče...zahvaljujući njima dvojici, saznali smo da je svježa paprika bogata vitaminom C, a daljnja istraživanja su pokazala kako to nije sve i da je paprika: antidepresiv, antioksidant, antiseptik, aromatik, antireumatik, antiskorbut, detoksikant, diuretik i naravno, afrodizijak (zar ste uopće sumnjali u to), a posebno se preporučuje osobama koje pate od ateroskleroze (sužavanja unutrašnjeg sloja stijenki krvnih žila koje odvode krv iz srca, tj. arterija), no pustimo sad to i okrenimo se vedrijim temama...

...mislim da nije potrebno posebno napominjati kako se uz punjene paprike najbolje veže krumpir...lešo/slani/kuhani ili pak pire krumpir koji ćemo napraviti na način da; bijeli brašnasti krumpir koji sadrži visoki postotak škroba, skuhamo u slanoj vodi, ocijedimo ga pa mu dodamo listiće hladnog, ne rastopljenog maslaca (oko 200 grama maslaca ide na 1 kg krumpira) potom gnječilicom za krumpir (niti u ludilu blenderom ili mikserom jer ćemo time ubiti krumpir i dobiti...ništa) izradimo kremastu smjesu koju razrijedimo punomasnim mlijekom i vrhnjem (mlijeko i vrhnje nikako ne smiju u ovu kombinaciju uletit drito iz frižidera, već bi bilo poželjno da su i mlijeko i vrhnje topli, tj. zagrijani na cca. 60°c), zatim sve zajedno začinimo svježe mljevenim šarenim paprom, dodamo pireu i naribani muškatni oraščić, promiješamo pa ako su paprike dovoljno odležale dok smo mi pripremali pire, ne znam što se još čeka, paprike se hladeeee...uslast vam bilo...


1 kg mljevenog mesa (70% junetine od mišića i 30% svinjetine od vrata)...10-ak paprika babura...1 veća kapula...5-6 režnjeva češnjaka...150 g dimljene pancete...400 g dimljenog suhog mesa...150 g riže...2 žlice slatke crvene paprike (mljevene)...2 kocke (kokošinje)...1 vezica peršina...1 žlica vegete...maslinovo ulje...oštro brašno...pelato...selen...bosiljak...šećer...sol...papar...

subota, 2. srpnja 2011.

...brudet od bakalara...

 
...kada vam netko u istoj rečenici spomene norvešku i izvoz, na što najprije pomislite ?! ako ste gladni, onda vjerojatno na isto ono na što i ja...na sušeni bakalar...zapravo, osim bakalara, vikinga (koji su puno poznatiji po uvozu raznorazne robe) i fjordova (koje je malo teže razvesti) ništa me drugo ne asocira, na tamo neku skandinavsku norvešku, eventualno biatlonac Ole Einar Bjørndalen za kojeg je onaj naš slovenac Jakov Fak, mala beba...ili Johan Remen Evensen koji je sletivši na 246 ipo metra postao prvi skijaš koji je sa skakaonice dohvatio tu daljinu, bez krila...ili pak onaj dinamitaš, onaj Nobel koji je uvelike pridonio razvoju ribarstva kao jedne od najvažnijih grana hrvatskog gospodarstva, a poglavito je utjecao na razvoj dalmatinskih "ribara" među kojima je njegov izum izazvao pravi; buuum...ček-ček, zar taj Alfred nije bio: mirotvorac, kemičar, izumitelj, filantrop, šved, starog Immanuela sin...ma drž'mo se mi lipo bakalara...Skål!...

...priča prva kaže, da je daleke 1431. mletački plemić, trgovac i kapetan Pietro Querini (za prijatelje samo Pietro) isplovio iz luke Candia koja je u to vrijeme bila vlasništvom mletačke republike (mlečanci se i dan-danas kunu, da su taj grad na Kreti kupili još tamo 1204. za vrijeme četvrtog križarskog rata), prevozeći 800 bačvetina malvazije i svaštanešto još za nama nepoznatog naručitelja iz Flandrije (jedne od one tri belgijske regije), no negdje kod rta Finisterre koji se nalazi na zapadnoj obali Galicije i za koji se tada smatralo da je najzapadnija točka europe (sukladno položaju rt je dobio ime Finis terrae, što će reć: "kraj svijeta") Pietro i ekipa su doživjeli teeeežak brodolom, ostavši bez kormila i jarbola, te nošeni golfskom stujom prema norveškom moru morali su napustiti brod...tjedne su proveli u čamcima za spašavanje da bi se na kraju nasukali na pusti otočić (Sandøy) na kojem su ih mjesec dana kasnije pronašli lokani ribari i odveli na otok Rost na kojem nije bilo ničeg drugog osim; Tørrfisk-a (na vjetru i suncu sušene ribe) primjerice, nizozemci Tørrfisk nazivaju Stokvis, a nijemci Stockfisch, dok se ista ta ribetina u našim krajevima najčešće odaziva na ime bakalar...sušeni bakalar...

...do dana današnjeg nije poznato, tko je to onomad nagovorio "nesretnog" Pietra da se baš nekako uoči Božića 1432. ritorna u rodnu mu Veneciju, broda nakrcanog suhim bakalarom...možda mu je to predložio gostoljubivi norveški bodolo, možda više njih, a možda mu je bilo neugodno odbiti sve one darove kojima su ga zasuli boduli...neke stvari nam nisu poznate, ali nam je zato svima dobro poznato, kako je bakalar dugo vremena bio "sirotinjska" hrana što danas (s obzirom na njegovu astronomsku cijenu) nikako ne bi mogli reći, a poznato nam je i to; da se najčešće priprema na badnjak ili na veliki petak ili kada nam ga netko pokloni ili kada nas opere ona brutalna želja za bakalarom, a ja ga obično pripremam, kad sam gladan...bakalara...

...allora...bakalar potopimo u hladnu vodu i ostavimo da se moči dva do tri dana, mijenjajući pritom vodu par puta dnevno, kada bakalar omekša, operemo ga i stavimo kuhati zajedno s jednom prepolovljenom kapulom, dva-tri zgnječena češnja češnjaka, paprom u zrnu, listom lovora i grančicom celera, kuhamo ga od sat pa do sat i pol, zavisno o njegovoj veličini i tvrdoći...ako ste u mogućnosti birati, izaberite bakalar koji teži između 700 i 800 grama, pazeći pritom da je ravan (prirodnog oblika), da ima lijepu boju (ne smije biti taman), da po trbuhu nema onih tamnih pjega koje su najčešće posljedica vlage i da mu je utroba otvorena i čista...

...priča druga kaže, da su bakalar pred više od tisuću godina svijetom proširili vikinzi... jedni na svojim trgovačkim putovanjima, a drugi na pljačkaškim pohodima, tako da se bakalar zahvaljujući njima, a srećom po nas, pojavio i na jugu europe...u to vikinško doba sušeni bakalar se pokazao kao vrlo ekonomična i praktična namirnica, pogotovo za brodsku prehranu, patentirali su ga vikinzi, a usavršili mlečani, zapravo između njih i nije bilo nekakve velike razlike i jedni i drugi su bili trgovci, samo što su ovi potonji pljačkali na finjaka, no bilo kako bilo, od svih mogućih bakalar kombinacija meni je najdraža ona na crveno iliti bakalar na brudet...sasvim jednostavno i nadasve ukusno...

...kuhani bakalar ostavljamo da se hladi u istoj onoj vodi u kojoj smo ga i kuhali, a vodu ne bacamo, već je samo procijedimo pošto ćemo je kasnije upotrijebiti kao temeljac... bakalar zatim očistimo od kostiju, ali ne i od kože jer nam koža i daje onaj poseban i drugačiji okus...na dno odgovarajuće posude ulijemo maslinovo ulje pa mu redom dodajemo, na ploške rezanu kapulu, poriluk koji smo prethodno nakratko obarili (da iz njega izađe gorčina), sitno kosani peršin, pelate, sol, papar i malo vode u kojoj smo kuhali bakalar, potom na to poslažemo krumpir koji smo ogulili i također izrezali (na malo deblje fete), preko tog krumpira rasporedimo bakalar, pospemo ga usitnjenim češnjakom, peršinom i šakom zelenih maslina, dodamo dva lovorova lista pa ponovimo postupak, red krumpira, red bakalara, ali ovaj put ubacimo šaku crnih maslina i tako naizmjence sve dok imamo materijala, pazeći pritom da nam završni red ipak budu krumpiri...kada smo stigli do kraja, sve zajedno zalijemo temeljcem (onim kojeg smo sačuvali) i to do razine bakalara, dodamo još malo maslinovog ulja, sitno kosanog peršina, soli, papra i jednu žlicu konzerve od pomidora, zalijemo čašom bijelog vina, poklopimo, sačekamo da zakuha, smanjimo vatru pa pustimo da lagano kuha idućih...

...nakon sat vremena, maknemo poklopac, pojačamo vatru, sačekamo nekih dvadesetak minuta da nam tekućina iskuha pa ulijemo pola čaše prošeka, teću lagano protresemo i ostavimo da kuha još desetak minuta...e da, da ne zaboravim, teću treba svako toliko protresti da nam se kapula, bakalar ili krumpir nebi uhvatili za dno, nikako ne miješati, samo protresti...nakon što je bakalar kuhan, ostavimo ga da odleži najmanje pola sata, a onda, ma dalje ionako znate...pa iako je bakalar tradicionalno mediteransko jelo koje je na svoje putovanje krenulo iz pokrajine Veneto pod nazivom Baccalà alla Vicentina, kuha se diljem hrvatske, možda ne baš na ovakav način, ali se kuha...dobar vam tek...


700-800 g. bakalara (sušenog)...2 kg. krumpira...2 poriluka...2 kapule...1 glavica češnjaka...10-ak crnih maslina...10-ak zelenih maslina...1 vezica peršina...1 grančica selena...2-3 lovorova lista...pelato...1 žlica konzerve od pomidora...2 dcl. bijelog vina...1 dcl. prošeka...maslinovo ulje...crni papar (u zrnu)...crni papar (mljeveni)...morska sol...

utorak, 31. svibnja 2011.

...zapečeni zeleni rezanci u morany umaku...


 ...znate li tko je bio Louis de Bechameil ?...onda, znate li ili ne, ne znate jelda ?...bio je sin od starog Bechameila, Jeana-Baptiste Bechameila, doduše stari Bechameil (bar što se nas tiče) i nije nešto posebno bitan za ovu priču, važniji nam je ovaj mlađi, marquis de Nointel, a zašto?...mislim, zašto nam je baš on važan...pa zato jer legenda kaže da je upravo on taj koji je bijeli umak iliti sauce blanche obogatio, tj. doradio, koristeći po prvi put u povijesti vrhnje umjesto vode ili temeljca, da bi u konačnici dobio jedan od najpoznatijih umaka koji nam dolazi, tout droit de la cuisine française...umak bešamel...

...a znate li možda tko je bio François Pierre de La Varenne ?...onda, znate li ili ne, ne znate jelda ?...bio je to sin od starog Varennea, rođen u drugoj polovici XVII. stoljeća u srcu Francuske, točnije; tamo negdje u Burgundiji...François je bio samozatajan kuhar zaposlen kod markiza od Uxsellesa, a njegovi dobri poznavatelji kažu da je upravo on preporoditelj francuske kuhinje, te da je samo zahvaljujući njemu, nakon višestoljetne dominacije talijanske kuhinje, francuskoj vraćena stara slava...La Varenne je ujedno i autor knjige pod nazivom Le Cuisinier François (francuski kuhar) iz 1651. godine, prve kulinarske knjige prevedene s francuskog na engleski u kojoj se po prvi puta spominje umak vrlo sličan umaku hollandaise koji se nalazi na popisu, tj. koji je kao posljednji dodan među onih pet znamenitih francuskih umaka na koje su francuzi baš ponosni (sauce béchamel, sauce espagnole, velouté sauce, sauce tomate, sauce hollandaise)...

...e sad, nama zapravo treba sauce mornay, a ne sauce hollandaise niti sauce béchamel, no da bi pripremili mornay, najprije moramo napraviti bešamel (ne znam da li me još uvijek pratite), kojeg ćemo dobiti tako što ćemo punomasno mlijeko nakratko prokuhati sa svježim peršinom, grančicama celera te lovorovim listom...na 100 grama rastopljenog maslaca popržimo 100 grama oštrog brašna (bitno je da nam maslac i brašno budu u identičnom omjeru) kojem potom dodamo procijeđeno mlijeko i uz neprestano miješanje pjenjačom, kuhamo nekih desetak minuta tj. dok se umak ne zgusne, a onda negdje pred sam kraj, umak oplemenimo mljevenim bijelim paprom i svježe naribanim muškatnim oraščićem, zatim dodamo vrhnje, žumanjak, naribani gruyére i bilo koji od tvrdih sireva (također naribani) te miješamo sve dok se bešamel, vrhnje, žumanjak i sirevi ne sjedine i dok umak ne dobije onu finu i gustu teksturu, zatim umak skinemo s vatre i kad u njega umiješamo kockicu maslaca; dobivamo što ?!...dobivamo morany (mornay), umak kojeg ćemo najprije prekriti folijom (da izbjegnemo stvaranje korice) pa nakratko parkirati na za to predviđeno mjesto...nikako ne smijemo smetnuti s uma, da je upravo umak taj koji će ovom jelu dati onaj poseban, specifičan okus...važno je napomenuti, da sol koristimo pažljivo pošto sirevi koje ćemo dodati znaju biti poprilično slani tako da...attention...

...nego, znate li ?...pa naravno da znate, to svi znaju...tko je bila Caterina Maria Romula de' Medici...bila je siroče, rano je ostalo bez roditelja (najprije majke, potom oca) tako da je teret odgoja pao na babu Alfonsinu koja je također otegla i to prije nego li je Kate napunila godinu dana, što nas dovodi do zaključka; kako baš i nije bilo pametno, biti s njom u rodu...uglavnom, Kate se iz rodne firenze zaputila u francusku i sa sobom povela toskanskog kuhara koji je u marseille donio umak salsa colla (maslo/brašno/mlijeko/sol) no salsa se 117 godina kasnije pretvara u umak bešamel (bijeli umak)...ostat će nejasno, da li je Nostradamus, koji u to doba služi kod Kate M. (crne kraljice) mogao predvidjeti koliko će trajati sjaj bijelog umaka, ali je zato jasno da Black Queen voli White Sauce....

...alors...na zagrijano maslinovo ulje ubacimo tanko rezanu mladu kapulicu ili ljutiku, kratko je prodinstamo, zatim dodamo sasvim sitno kosani ili protisnuti češnjak, nekoliko zrna kapara te grančicu timijana, promiješamo pa ubacimo; na kraće trakice izrezanu dimljenu pancetu i prije no što nam panceta postane hrskava, tj. dobije onu zlatnu boju dodamo tagliatelle koje smo kuhali u posoljenoj i maslinovim uljem začinjenoj vodi, no najbitnije od svega je da se tagliattele ne prekuhaju već da budu al dente...tagliattele ne procjeđujemo već ih hvataljkom za tjesteninu vadimo iz vode u kojoj su se kuhale te ih izmiješamo s blago preprženom pancetom, pazeći pritom da rezanci ne ostanu potpuno suhi, no ako su nekim čudom i ostali suhi, to ćemo popraviti tako što ćemo im dadati nekoliko žlica one vode u kojoj su do maloprije kuhali...dno vatrostalne posude lagano premažemo maslacem pa ubacimo već izmiješane rezance, prelijemo ih pripremljenim mornay umakom, a po vrhu poslažemo malo deblje ploške edamera, goude ili bilo kojeg drugog polutvrdog, masnog sira koji nam se nađe pri ruci...nakon što su nam tagliatelle provele nekakvih dvadesetak minutica u pećnici, prethodno zagrijanoj na 180° možemo bez razmišljanja i previše oklijevanja, ali tek nakon aperitiva, krenuti u okršaj s istima...

...mornay umak je vrlo dobar u gotovo svim tim granatirajućim kombinacijama pa čak i u onoj norveškoj (fiskegrateng) kombinaciji s ribom, naročito gratiniranom na ovakav način, a odlično se slaže i s povrćem: balancanama, tikvicama, cvjetačom, brokulama, a pogotovo šparogama, tako da umjesto makarona, lasagna ili tagliatella možemo koristiti obarene divlje šparoge i gratinirati ih na identičan način, naravno koristeći se pritom sirevima i začinima prema vlastitom odabiru...no dobro je znati i to; da umjesto oštrog pšeničnog brašna, kojeg najčešće koristimo za pripremu bešamela, tj. mornay umaka, možemo kao alternativu brašnu upotrijebiti gustin pošto gustin ne sadrži gluten, a svi mi dobro znamo da gluten može uzrokovati: celijakiju, kolagenoze, dermatitis, dijabetes tip 1, poremećaj rada štitnjače i mnoštvo drugih autoimunih poremećaja bez obzira što 6 od 10 osoba koje imaju problema s tim, o tome pojma nemaju...no to je ipak samo jedna od opcija pa neka tako i ostane jer ako se još uvijek sjećate da...patuljci pojma nemaju...

...eto, sad barem znamo tko je bio La Varenne, a bogami znamo i tko je bio Bechameil, koji osim što je bio markiz i naravno sin starog Bešamela, bio je i financijer kojem je (pazi sad!) pošlo za rukom na osnovu običnog umaka postati jednim od najpoznatijih francuza kada je kulinarstvo u pitanju, a Morany ?...tko je bio Morany, ako se uopće tako i zvao ?...iskreno, nemam pojma, ali ako je ovaj mlađi Bechameil (po hijerarhiskoj ljestvici francuskog plemstva iz tog doba) bio markiz, e onda je taj Morany tj. Mornay u najmanju ruku bio vojvoda (duc), no bez obzira na francusku hijerarhiju...bon appétit...

250 g dimljene pancete...1 vezica mlade kapule...2 režnja češnjaka...1 žlica kapara...1 grančica svježeg timijana...maslinovo ulje...130 g maslaca...100 g pšeničnog brašna (oštrog)...1 l mlijeka...1 jaje...1 vezica peršina...2 grančice celera...1 lovorov list (suhi)...100 g ribanog parmezana...150 g ribanog sira (gruyère)...150 g gaude...2 dl vrhnja za kuhanje...muškatni oraščić (ribani)...zeleni rezanci (tagliatelle)...bijeli papar...sol...

petak, 22. travnja 2011.

...šparoge na salatu...


...šparoge su ti kao i žene, reče mi on...ima divljih, ali ima i onih, malo manje divljih, skoro pa pitomih...oko ovih divljijih se treba malo više potruditi, da ne kažem pomučiti (borba s kupinom, dračom, šparožinom, te opasnost od ugriza zmija, pauka i svih ostalih beštija koje se kriju i vrebaju te iz grma ili suhozida koji skriva divlju šparogu)...iskustvo kaže, da ih se teže domoći pa stoga i jesu na većoj cijeni od onih pitomih, kultiviranih, koje ne potiču srž nadbubrežne žlijezde da luči c9h13no3 (narodu poznat kao adrenalin) i koje su već spakirane u staklenke iz kojih nam se zavodljivo smješkaju, očekujući da ih čim prije skinemo, s police kvartovskog supermarketa...i kao što on već ono reče; divlje šparoge su poput divljih žena, pomalo gorkastog, ali zato osebujnog okusa, no da se sad ovo nebi pretvorilo u nekakav drugi ili božemioprosti drugačiji recept, predlažem da se mi skoncentriramo saaaaamo na šparoge...šparoge na salatu...
 
...prvu šparogu je vele, ubrao neki kinez, a svjedoci tvrde da se to zbilo prije nekih 5000 godina, no nikome nije poznato što je isti učinio s njom, ali je zato poznato što je luj XIV činio sa svojim šparogama...znam da mi ovo nećete vjerovati, ali tip ih je (dobro sad, ne baš on osobno) uzgajao, samo da bi ih mogao ćopati tijekom cijele godine, kužeći valjda da su upravo šparoge idealne za podebljavanje one kraljevske bolesti; poznate i kao giht, jer kakav bi luj XIV bio kralj, kad ne bi imao pravu kraljevsku bolest, uostalom povijest ga i pamti po onoj čuvenoj rečenici: L'état c'est moi...što će reć'...Giht to sam ja...ili tako nekako...da; i stari rimljani su imali svoju šemu kako kroz cijelu godinu imati svježe šparoge na dohvat ruke, jednostavno bi ih odvozili u alpe gdje bi njihove izdanke držali u snijegu i tako ih održavali svježima te iste koristili po potrebi...e sad, da li je signor Antonio Zanussi imao nekakvog bliskog prarođaka, koji je bio idejni tvorac tog frižider projekta, to vam stvarno nebi znao reći...egipćani, aha i egipćani su koristili šparoge, kada me već pitate...

...divlja šparoga je samonikla proljetna biljka koja je kalorijski siromašna, ali zato ima veliku nutritivnu vrijednost, bogata je vitaminima, mineralima i vlaknima, snižava krvni tlak, reducira kolesterol te pomaže pri otežanom mokrenju, tako bar kažu oni što...zatim, idealna je jer potiče detoksikaciju, tj. čišćenje organizma od svih onih nagomilanih masnoća i otrova koje smo tijekom protekle zime nemilice trpali u sebe, no to ne znači, da sad trebate forsirat šparoge sve dok potpune ne pozelenite...uglavnom, dobro je znati, da postoji tristotinjak vrsta šparoga, od čega je tek dvadesetak jestivo, kao i to, da je ova zeljasta biljka iz porodice ljiljana (osim što spada među ljekovito bilje) nepresušni izvor inspiracije za mnoge kuhare, no o tome ćemo nekom drugom prigodom...

...pa ako ste već bili toliko odvažni te se bez imalo oklijevanja (iz samo vama znanog razloga) upustili u pustolovinu zvanu; berba šparoga i preživjeli, tj. prošli bez nekih većih gubitaka, što u ljudstvu, što u tehnici, možete se odmah, bez ikakvog okolišanja baciti na pripremu istih...no u slučaju da šparoge namjeravate pripremati neki drugi dan ili mislite da ih niste nabrali dovoljno pa ćete zato, opet sutra krenuti u još jednu avanturu, tj. još jedan pokušaj, ubrane šparoge jednostavno zamotajte u najlonsku vrećicu (nije bitno čiji logo je na vrećici) i pohranite ih u freižider, nikako ih nemojte držati u vodi jer će u protivnom otvrdnuti i postati žilave...ne, nije nužno da hladnjak u koji ćete pohraniti netom ubrane šparoge bude marke Zanussi...

...dakle...šparoge operemo i očistimo, a čistimo ih tako da ih prelomimo do onog mjesta na kojem lagano pucaju, odlomljene vrhove ubacimo u posudu s hladnom vodom, kojoj smo dodali sol...važno je znati da se šparoge kuhaju poklopljene i u vrlo malo vode...ako želite ublažiti gorčinu šparoga, zajedno s njima možete kuhati i poriluk izrezan na trake (jednake dužine kao i šparoge), a ako nemate poriluka, istu stvar možete učiniti i s mladom kapulom, no to je već alternativa koju možete isprobati jedino ako ste se zasitili okusa divljih šparoga...nakon 15-ak minuta kuhanja, šparoge izvadimo, procijedimo i nakratko uronimo u hladnu vodu, da bi zadržale svoju boju i svjež izgled, zatim očistimo i izrežemo jaja koja smo također kuhali, ne duže od 15 minuta (da ne postanu žilava) i to u slanoj vodi (radi lakšag čišćenja) pa sve skupa izmiješamo, po potrebi dodamo još malo morske soli i svježe mljevenog papra, te začinimo maslinovim uljem i domaćom vinskom kvasinom...naravno da možete koristiti i neko drugo ulje (ono koje bi vama više odgovaralo), kao i limunov sok ili aceto balsamico koji će šparogama dati onaj poseban i jedinstven okus...

...ovo je najjednostavniji i najbrži način pripreme ove (u primorskim krajevima) vrlo cijenjene biljke, koja se bere od kraja ožujka pa sve tamo do druge polovice lipnja, a u nekim krajevima berače možete vidjeti čak i početkom srpnja...juha od divljih šparoga, rižoto od šparoga, fritaja, gratinirane šparoge ili pogača sa šparogama, nekom drugom zgodom, nego što sam vam ono želio reći, eh da, divlje šparoge su kao i divlje žene ili ih voliš ili...no čini mi se da je to netko već rekao, u svakom slučaju...dobar tek vam želim...


2 veće vezice divljih šparoga...4-5 kokošjih jaja (svježih)...maslinovo ulje...domaća vinska kvasina ili aceto balsamico...sol...papar...