...meksička salata - viva la revolución...

...José Doroteo Arango Arambula nije radio u hacijendi, zapravo radio je, ali ne u onoj koju je prije par dana zatvorila porezna...a ako ćemo pravo, izvjesni gospodin nije ni mogao raditi u vodičkoj haciendi i to iz više razloga: prvi i osnovni je taj, što gospodin nije bio camarero, nije bio niti barmen, a bogami ni izbacivač...doduše, nije on bio ni kuhar, a ipak je 1910. sa svojim muchachosima uspio zakuhati, ni manje ni više nego; meksičku revoluciju, revoluciju koja je trajala punih deset godina, no moram odmah napomenuti, kako to nije njegova jedina poveznica s kulinarstvom...drugi, ne baš manje bitan razlog zbog kojeg sin Agustína Aranga nije bio prisutan kada je u haciendu upala porezna, je nekako više osobne prirode, naime dotičnog je još tamo 1923. "skinuo" nepoznati počinitelj, a to je vrlo dobar alibi, definitivno, pa čak i za poreznu...naravno da sad već pogađate o kome se radi, radi se o tipu kojeg su najbliži suradnici oslovljavali s Francisco, dok su ga svi ostali zvali...Pancho Villa... 

...danas je Pancho Villa (ma koliko god to nekome zvučalo čudno) svojevrsni sinonim za kulinarstvo i malo koji revolucionar se može podičiti tako impozantnim nizom ukusnih jela...recimo; jeste li ikad čuli za Che Guevarinu krepku juhu od karfiola i poriluka ili Homeinijev svinjski file u umaku od borovnica ili za Ho Ši Minov odrezak na naglo ili Marxov und Engelsov brudet od jegulja i žaba ili Robespierreovu mućkalicu ili za picu Rose Luxemburg ili Lenjinov crveni omlet iznenađenja, možda za cheesebaconburger alla Fidel Castro...niste !?...pa naravno da niste, bilo bi čudno da jeste i zato; bienvenido u Pancho Villa's restaurante...

...T-bone steak Pancho Villa...Pancho Villa's burrito...Villa Pancho's miješana plata za dvije osobe...ramstek alla Pancho Villa...El Pancho burger...Pancho Villa salad...porotos Pancho Villa...lomo asado a la parrilla de Pancho Villa...las tortillas de Pancho Villa... pizza alla Pancho Villa...i naravno, Pancho Villa's sandwich...a Emiliano, gdje se u ovoj priči nalazi Emiliano !?...ma kako sad koji Emiliano, pa valjda onaj, Zapata...Emiliano Zapata, proslavljeni revolucionar i idol meksičkih bezemljaša...

...kada su (te već spomenute 1910. godine) dos muchachos krenuli u kulinarske vode i zajedničkim snagama, onako rame uz rame sa svojim amigosima zakuhali revoluciju, malo tko je mogao predvidjeti na koji će način, svakog od njih ponaosob, ista ta revolucija obilježiti...iako po karakteru posve različiti (barem se tako pričalo) obojica su bili u istoj misiji i imali isti revolucionarni cilj, no revolucija je zajebana i nadasve nepredvidiva stvar, a koliko nepredvidljiva najzornije se oslikava u činjenici da je po završetku iste Emiliano postao inspiracija za mnoge glazbenike, mnoge balade i mnoge legende, a Pancho za kuhare...hm, a možda samo zbog tjelesne konstitucije...

...ne znam, da li me pratite, ali potreban nam je dressing, za salatu naravno, a kakav drugi !?...vamos compañeros...od maslinovog ulja, vinskog octa, svježe ocijeđenog soka limete, protisnutog češnjaka, soli, mljevene ljute chili paprike i nekoliko kapi tabasca načinimo dressing, kojeg pohranimo, a gdje drugdje nego tamo gdje ima mjesta, dok ne pripremimo sve ostale sastojke...crvenu (rog) papriku, koju smo prethodno ispekli na roštilju ili u pećnici, ogulimo i izrežemo na tanje trake, izrezanoj paprici dodamo na kolutove rezani mladi luk i cherry rajčice (također izrezane), nakon toga dodamo i crveni fažol (što će reći grah), kojeg smo skuhali u slanoj vodi i ohladili...naravno da možemo koristiti i grah iz konzerve, jednostavnije je, a kad smo već kod konzervi, onda možemo upotrijebiti i konzervirani kukuruz, zašto da ne ?...zatim, sve to pospemo svježe sjeckanim peršinom, prelijemo onim dressingom kojeg smo ostavili tamo negdje, dobro izmiješamo pa ubacimo u refrigerador i ne diramo više ništa (narednih pola sata), osim tequile, a nakon toga...yepa yepa, arriba arriba, andale arriba arriba, yepa...

...izgleda da je revolucija ipak naposljetku obilježila vojskovođe u svom stilu, Villu u kulinarskoj, a Zapatu u nekakvoj glazbenoj-pjesničkoj verziji, jer teško da ćete naići na steak koji se zove Emiliano Zapata, ali zato na baladu hoćete, e sad...jesu li i koliko su na to utjecale sve one priče koje bi viejo hombre pripovijedao u dugim zimskim noćima, grijući uz logorsku vatru već pomalo naborane i promrzle prste, te osluškujući zavijanje olinjalih prerijskih kojota koje je dopiralo sa obližnjih brežuljaka, ne bih vam znao reći, no prema tim pričama El Tigre del Sur (kako su mnogi zvali Zapatu) se više družio s mariachima, a Pancho s cocinerosima, a da li je to bilo baš tako, čak ni to vam ne bih znao reći, ali zato znam da je ovaj potonji, kojeg su mnogi kroz povijest prikazivali kao omalenog i debeljuškastog, brkonju kojeg krije sombrero grande, zapravo bio "visok" ne biste vjerovali, 178 centimetara i težak oko 80 kilograma, a s tim parametrima je (u ono vrijeme) imao fantastične predispozicije da postane, barem krilni centar meksičke košarkaške reprezentacije, no na njegovu nesreću el baloncesto je za meksikance postao ozbiljan sport tek 10-ak godina nakon generalove smrti, a i tko zna, bili on za to imao vremena...uvidjevši da su šanse za ostvarivanje kakve-takve košarkaške karijere jednake nuli, Vilje se polako okreću nogometu, pa tako; nakon što je zabio 63 gola za Sporting de Gijón, 32 za Zaragozu, 108 za Valenciu i 33 za Barcelonu, Villa je preksinoć zabio i za Atlético iz Madrida, ali to...to je već neki drugi Villa... 

...u konačnici piknička konstitucija baš i ne drži vodu jer koliko god da su Villa i Zapata bili slični ili pak različiti (zavisi iz kojeg kuta ih gledate), nešto mi govori, da bi ih ova naša salata povezala bar u još jednom segmentu, ako ne zbog ičeg drugog, onda bar zbog osebujnog imena...viva la revolución...e da, ako vam je na neku foru ostao komadić tune, još od onog zadnjeg gradelavanja ili ste slučajno, negdje naletjeli na konzervu iste...pa naravno...disfrutar de su comida...

800 g. crvenog graha...400 g. kukuruza šećerca...1 kg. crvene paprike (rog)...15-20 komada cherry rajčica...1 vezica mladog luka...4-5 režnjeva češnjaka...1 vezica svježeg peršina...2 limete...domaći vinski ocat ili aceto balsamico...0,5 dcl. maslinovog ulja...mljevena ljuta paprika (cayenne)...tabasco...sol...

...fuckin' chicken wings...

 

...recimo, da ste kao što to i obično činite nakon ručka, zahrkali ispred teveja, upaljenog naravno...to je ok, to nam se svima dešava, pogotovo nakon dugog i napornog neradnog jutra...i dok tako premoreni džonjate (snom pravednika, jel') do vas odnekud dopire milozvučan glas, bariton koji vam kazuje kako cayenne ima minimalno 30000...30000 tamo nečega...ako ste baš istinski zaljubljenik u Porsche, vjerojatno ćete samo nastaviti sanjati kako Team von deutschen Experten, frizira vaš san i podiže mu okretaje s pišljivih 6700 na sada već vrtoglavih 30000 o/min. ostavljajući tako iza sebe čak i bolide formule 1 koji su se nekoć davno (prije onog ograničenja na 19000) vrtjeli preko 20000 puta u minuti i to s lakoćom koja zapanjuje...nego, reče li onaj odnekud dopirući glas; Porsche Cayenne ili samo cayenne, pitam jer nije baš jednostavno, onako u polusnu, punog želuca i prazne glave, razlikovati malo od velikog slova...jelda da nije...

...svi znamo tko je bio Abraham Lincoln (za one koji ne znaju, to je onaj lik s novčanice od 5 američkih dolara), no nisam baš siguran da svi znaju tko je bio Mr. Wilbur Lincoln Scoville, a bio je...beba s nenavršena tri mjeseca, koja je te proljetne večeri (oko 22 sata  i 13 minuta) čvrsto spavala u svojoj kolijevci, dok je njezin stariji prezimenjak (ne sluteći ništa) gledao svoju posljednju kazališnu predstavu (Our American Cousin)...i sad se vi s pravom pitate, kakve veze imaju jedan s drugim...skoro pa nikakve, osim što su obojicu ponekad znali zazvati: 'ej Linkolneeeeeeeee...i što su obojica bili ugledni amerikanci...

...nego, znate li vi što je to organoleptička kontrola...e to vam je ono kad s jezikom i kad svaštanešto, ma znate, znam da to znate...zapravo sam htio reći, kako je nedavno (a to nedavno je bilo 2012. godine) "proslavljena" stogodišnjica toga...naime, prije nešto više od sto godina, po prvi je put svijetu predstavljen...Scoville-ov organoleptički test, kasnije poznat i kao Scovilleova skala iliti ljestvica, prema kojoj se mjeri ljutina, tj. pikantnost papričica...Mr. Wilbur je u slobodno vrijeme bio ljekarnik, urednik stručnog magazina, farmaceutski kemičar, sveučilišni profesor, kolumnist i još svaštanešto, je bio, on...no karijera mu kreće uzlaznom putanjom tek nakon spomenute prezentacije, tako da taj organoleptički test već tada dobiva ime po svom autoru, u čiju je čast kasnije posvećena i mjerna jedinica...Scoville...

...primjerice, ova naša obična, vrtna paprika, paprika vulgaris; sadrži 0 scoville jedinica, dok recimo Naga Bhut Jolokia (jedna od najpoznatijih papričica na svijetu, poznata još i kao Ghost Pepper) s područja indijske regije Assam, može sadržavati i do 1041427 tih scoville jedinica, od nje je ljutija iliti ljuća Trinidad Scorpion koja ima prosječnu ljutinu od oko točno 1463700 istih takvih, jelte jedinica, a nakon nje slijedi Carolina Reaper s nevjerojatnih 2200000 scoville jedinica...naravno, sad govorimo samo o onim legalnim papričicama, a u legalne papričice, odnedavno spada i Pepper X kao najljuća papričica na svijetu čija se prosječna ljutina vrti oko točno 2693000 scoville-a...za jebeno izgorit'...

...Trinidad Scorpion Butch T. je dugo držala Guinessov rekord kao najljuća papričica na svijetu, sve dok se nije pojavio poljoprivrednik Ed Currie, otac dviju, trenutno najljućih papričica na svijetu, a to su već spomenute: Carolina Reaper i Pepper X...no mi danas nećemo koristit (a vjerojatno ni sutra) niti jednu od tih ekstremno ljutih paprika već ćemo se prikloniti kajenskoj paprici ili cayenne, koja sadrži minimum 30000...heeej...pa zar nije o tome pričao i onaj, odnekud dopirući bariton...cayenne ima minimalno 30000 scoville jedinica, a ne okretaja u minuti, kako se to činilo s kauča...scoville jedinica...

...ako se pitate, zašto baš kajenska, a ne neka druga papričica, odgovor je jednostavan... bez kajenske paprike nema ni vrhunskih "spicy buffalo chicken wings-a" koja ćemo mi pripremiti na već provjeren način...let's play...pileća krilca najprije operemo i posušimo, zatim im odstranimo vrhove (to su oni špicasti dijelovi krilaca) pa ih oprezno na zglobu zarežemo nožem i prepolovimo...brašno, slatku mljevenu (dimljenu) papriku, češnjak u prahu (granule), kajensku mljevenu papriku, papar i sol izmiješamo, zatim mješavinu stavimo u najlon vrećicu pa u istu tu vrećicu ubacimo i krilca, dobro protresemo vrećicu (nekoliko puta), potom krilca izvadimo iz vrećice te ih slažemo na aluminijsku foliju, koju naravno, uguramo i ostavljamo u hladnjaku sve dok ne zgotovimo umak/sos/toć...

...recimo KFC (Kentucky Fuckin' Chicken) ima nekih poveznica s ovom našom pričom, doduše još nisam otkrio kojih, ali...glavna zvijezda u oba slučaja su pileća krilca, ovaj prvi Lincoln, ovaj iz kazališta, je rođen u saveznoj državi Kentucky, a pukovnik Sanders (osnivač KFC-a) nikad nije otkrio svih 11 začina koje koristi u pripremi krilaca, ali zato mi svojih 11 jesmo, no to ne znači da su njegova...a izgleda da ni ta kazališna predstava nije bila baš nešto, čim su tjelohranitelj i kočijaš ostavili predsjednika u loži i otišli na pivu, čime su omogućili onom Booth-u da ostvari svoj mračni plan, a možda su oni i...

...u prigodnu posudu stavimo topiti maslac pa čim se maslac počne topiti, dodajemo mu redom; chilli sos, slatku crvenu mljevenu papriku, kajensku mljevenu papriku, jednu jušnu žlicu jabučnog octa, dvije jušne žlice smeđeg šećera, nekoliko kapi tabasca, sol, papar i kečap...kad umak zakuha, mičemo ga s vatre...u zasebnu posudu ulijemo ulje i sačekamo da se zagrije na oko 180°c (važno je znati da ulje nikako ne smije biti hladno) pa krila pržimo u dobro zagrijanom ulju 6 do 7 minuta, a zatim ih vadimo na rešetkastu podlogu, sačekamo desetak minuta da se ocijedi višak masnoće, ubacimo krilca u zdjelu, prelijemo ih umakom, a zatim zdjelu poklopimo i dobro protresemo...dec it...čikn vings...

...kada mi je my dear friend Chuck (ne Norris već onaj drugi Chuck) predložio, a bilo je to long time ago u Tampi na Floridi, da odemo na večeru u restoran, koji kao specijalitet kuće nudi pileća krilca, ostao sam malo paf...moram odmah priznati kako ništa posebno ni spektakularno tamo nisam očekivao, pošto (do te večeri) baš i nisam bio nešto lud za avijacijom, no stupivši u restoran prepun mlade piletine, počeo sam mijenjati mišljenje, a kasnije i neke navike...bataka i prsa je bilo na sve strane, a mi smo (onako za početak) odabrali, krilca...chicken wings with blue cheese and celery...a zašto sve ovo pričam, pa zato jer su krilca, pripremljena baš na ovakav, gore navedeni način, "najbliža" onima iz tog restorana...a možda su ova čak i...u svakom slučaju, dobar tek vam želim...

20-25 kom. pilećih krila...1 l suncokretovog ulja...300 g glatkog brašna (tip 550)...crvena mljevena paprika (slatka, dimljena)...kajenska mljevena paprika...češnjak (granule)...150 g maslaca...300 ml chilli sosa (slatkog)...200 ml ketchupa...2 žlice jabučnog octa...2-3 žlice smeđeg šećera...tabasco...sol...papar...

...pizza domaćica...

...možete li se sad, evo ovog trena, right now, džast nau, sjetiti barem dvoje djece koja ne vole pizzu...teško, jelda...sjetiti se djeteta koje ne voli pizzu je isto kao i sjetiti se kad smo zadnji put naletjeli na ženu koja ima govornu manu, tj. ženu koja muca...onda, jeste li se sjetili ?!...ako jeste, e onda je to iznimka, a iznimke najčešće potvrđuju pravilo i ne samo pravilo već praiskonsku činjenicu da ono čime je većina žena obdarena nisu ni guzice ni sise (kak' bi to rekli tibiefovci) već urođeni dar govora ili iznimna oratorska sposobnost, retorika...ajd' sad, probajte još jednom...od trenutno prisutnih, tko je za picu ?!...

...pizza je (bar tako vele) autohtona talijanska izmišljotina, koja nema apsolutno nikakve veze sa Pisom, a još manje sa onim njenim tornjem, odnosno, najpoznatijom žbandanom građevinom na svijetu, a to što ste vi najbolju pizzu ikad, pojeli baš u piceriji kosi toranj i što se u talijanskom jeziku slovo Z (čak i kad je udvojeno) najčešće čita ili izgovara kao C (u nekim slučajevima i kao DŽ, ali nikako kao S), e to je nešto sasvim drugo, to je sad već stvar gramatike, talijanske gramatike...a pica !?...pa valjda svi znamo što je pica...

...osim što svi znamo što je pizza, znamo i to da je 11. 06. 1889. talijanski kralj Umberto I sa svojom suprugom Margheritom odlučio kušati, čime se to napuljska sirotinja hrani... Pizzeria di Pietro e Basta Cosi, zapravo njezin vlasnik (koji je ujedno i prvi pizzaiolo s certifikatom) Raffaele Esposito, je dobio tu čast, da nahrani kraljevsku obitelj...cuoco Raffaele je odlučio pripremiti tri pice (ne tripice, već...tre pizze), no zanimljivo je kako se nitko od svjedoka ne može sjetiti od čega su se točno sastojale prve dvije, očevici nikako da se dogovore, doduše neki od njih se onako, kao kroz maglu sjećaju, da je tu bilo i sira nekakvoga i origana i svinjske masti i maslinovog ulja i mozzarelle i bosiljka i češnjaka i plodova mora i pomidora i svačeganečegajoš, ali kada se radi o onoj trećoj "patriotskoj" pizzi, koja je bila složena u bojama ujedinjene italije (zelena, bijela i crvena), e tu nema nikakve nedoumice, svi znaju da je skrpana od rajčice, mozzarelle i svježeg bosiljka, kao i to da je dobila ime po kraljici Margheriti za koju je u konačnici i pripremljena, te da je od tada pa sve do danas, bila i ostala, najpoznatija pizza na svijetu...nema sumnje, njena pica je nadživjela i nju samu, kraljicu mislim...

...manje je poznato, kako nisu samo napolitanci ti koji su nemilice trošili picu, po pici su prašili i svestrani rimljani...evo recimo Klaudije, mmma nnnee, ne onaj picajol Klaudio iz susjedne picerije kvatro stađoni, već Tiberius Claudius Caesar Augustus Germanicus, narodu poznat kao Klaudije, a povijesti kao četvrti rimski car...doduše, ne znam je li on volio pizzu, ali znam da je mucao, a osim što je mucao, otrovao se gljivama i možda baš iz tog razloga pizza jedan dugi niz stoljeća, nije sadržavala gljive...njegov prethodnik Kaligula je bio (možda je to malo za reć) ekstremni hedonist koji je obožavao picu, tip je volio baš sve vrste pica i to bez obzira na njihovu veličinu, boju, oblik ili okus...s druge strane, njegov nasljednik, izgoreni Neron, bio je toliko zaluđen picom da je jednog dana, dok je valjda pokušavao upaliti krušnu peć, zapalio Rim...

...allora...pizza je vrlo jednostavno jelo i kao takvome mu valja pristupiti, nema potrebe previše komplicirati, čim jednostavnije tim bolje, zapravo, sve je samo stvar imaginacije, no želimo li pripremiti pizzu, koja će bar donekle nalikovati već spomenutoj i opisanoj Margheriti ili malo starijoj Marinari (origano, češnjak, svježi bosiljak i maslinovo ulje), e onda bi se ipak trebali pridržavati nekih, davno postavljenih polaznih osnova...btw. Marinara (starija - ribarska) i Margherita (mlađa - kraljičina) su (ako pitate one fetive napolitance) jedine dvije izvorno napolitanske pizze, dok su sve ostale samo varijacije na temu, no to ne znači da će naša pizza biti falša, dapače, svaka pica je posebna na neki...

...vjerojatno još samo u Napulju možete doživjeti onaj ritual u kojem cameriere dođe do vašeg stola, ležerno desnom rukom s lijeve podlaktice skine krpu pa njom udari dva put po stolnjaku, valjda da rastjera muhe te prozbori: prego signori...pristup je teatralan, ali baš takav mora i biti pošto se pizza u Napulju (za razliku od svih ostalih mjesta na kugli zemaljskoj) smatra ozbiljnim jelom pa se njenoj pripremi prilazi s određenom dozom poštovanja, koriste se uglavnom provjerene namirnice poput onih San Marzano rajčica koje rastu podno Vezuva, mozzarelle napravljena isključivo od svježeg bivoljeg mlijeka, djevičanskog maslinovog ulja iz Campanije, te domaćeg napuljskog bosiljka, a osim toga, koristi se i oštro pšenično brašno, svježi kvasac, topla voda (27-30°c) i morska sol...

...od brašna, kvasca, vode, ulja i soli, umijesi se tijesto koje nakon tretmana (pokriveno) odmara najmanje sat vremena, a ako vam baš i nije frka, bilo bi dobro ubaciti tijesto u hladnjak i ostaviti ga da odleži naredna 24 sata...još jedna od karakteristika originalnog tijesta za pizzu je ta, da se tijesto mijesi ručno, bez ikakvih kuhinjskih pomagala, koriste se samo dlanovi i prsti, a promjer pizze ne bi smio biti veći od 35 cm, kao što ni debljina pizze u sredini ne bi smjela prelaziti 33 mm....nakon što se tijesto razvuklo i oblikovalo, na njega se nanosi (u smjeru kazaljke na satu) pasirana rajčica, začinjena s malo soli i maslinovog ulja, te komadići mozzarelle, potom se sve ukrasi listićima svježeg bosiljka i poškropi s još par kapi maslinovog ulja...tako složena pizza se ugura u krušnu peć na 485°c i tamo ostaje punih 60, a u nekim slučajevima čak i do 90 sekundi...ecco, cosi...

...ako ste tražili nekakav wow recept za pizzu, onda ste definitivno na pogrešnom mjestu jer sve gore navedeno je samo osnova, kreaciju prepuštam vama, a kreacija ponajprije ovisi o onome, čime trenutno raspolaže vaš frižider...preko tijesta razvučemo passatu, poškropimo maslinovim uljem pa kombiniramo: šunka, pršut, panceta, kulen, vratina, tuna, slani inćuni, gamberi...gljive, paprika, kapula, artičoke, cherry rajčice, kukuruz, masline...gouda, edamer, tilsit, mozzarella, gorgonzola, parmigiano, pecorino, ricotta, vrhnje (najmanje dvije vrste sira ubaciti u kombinaciju)...bosiljak, origano, rikula...aha, upravo tako, ponekad je priprema pizze zapravo samo izgovor za čišćenje frižidera, ono kao kad pripremamo...juhu od povrća iliti povrtnu juhu...opustite se i budite kreativni...

...eh da, sad sam se sjetio nje...Norma Jeane Mortenson...ona je mucala, to znam, ali ne znam je li ljubila picu više nego onaj rimljanski mucavac Klaudije...picu ili pizzu...kako napisati, a da baš svima bude razumljivo, veeelika pizza ili mala pica...bivša kvartovska pizzerija se dosjetila pa je složila reklamni slogan koji je glasio...od pičetine do pičića... izgleda da je ipak sve samo stvar gramatike, hrvacke gramatike...i kad malo razmislim, možda je upravo to razlog zbog kojeg je kvartovska picerija bivša...buon appetito...

300 g oštrog pšeničnog brašna (tip 400)...20 g kvasca...2 dl tople vode...1 žlica soli...maslinovo ulje...200 g rajčice (pulpa)...100 g mozzarelle...svježi bosiljak...i sve ostalo što vam padne na pamet ili mislite da bi se dobro uklopilo u vašu pizzu...

...starogrčka salata...

...gyros, moussaka, fasolada, souvlaki, tzatziki, horiatiki, pastitsio...što mislite, iza kojeg od ovih naziva se krije čuvena salata, svekolikoj javnosti puno poznatija pod nazivom: grčka salata, koju pojedinci iz nekog razloga miješaju s onom bugarskom, tj. šopskom salatom...ma znate ono; pomidori, kukumari, paprika, kapula, feta sir, masline, origano, kapari...naravno da znate; šarena, osvježavajuća, sočna, ukusna, hranjiva, kalorična...

...stari Zeus je bio faker i to ne običan faker već onaj incestuozan, oženio je sestru Heru koja je (osim što je bila ljubomorna do boli) znala da braco praši sve naokolo, sve što se kreće...i tako jedoga dana, Zeusu bijaše malčice dosadno, naime to večer nisu prenosili niti ligu prvaka ni ljubav je na selu pa siroti Ζεύς nije znao di će sam sa sobom i zato odluči prošetati down by the riverside, ne bi li malo razbistrio glavu...došavši do rijeke imao je što i vidjeti, prekoprekokrasna Semela (ma neee, ne ona protina kći, već semela) se brčkala u obližnjem plićaku, pokušavajući sa svog putenog tijela sprati krv kojom se zasrala dok je žrtvovala bika upravo na zeusovu oltaru...i eto tako se naš napaljeni Zeus (gledajući je krišom kroz trsku i šaš) zaljubi...ono, opet zaljubi...a jebiga, štaćeš...

...mislim da nema potrebe opisivati što se dalje događalo...uglavnom, braco se pretvorio u orla, semela zatrudnjela, a seka popizdila, načisto...svjedoci, među kojima se nalazio i sveprisutni Homer, ne Simpson već onaj...ho mè orōn...(onaj koji ne vidi), se kunu da nikad prije nisu vidjeli tako raspižđenu Heru, koja je čvrsto odlučila pronaći način kako da toj smrtnici Semeli dođe glave...slijedi sad čitav niz situacija koje su se tu izdogađale, no mi nećemo ulaziti u njihovu problematiku pošto nas je život naučio da gledamo svoja posla i svoje probleme, a ne tuđe, no samo ćemo još reći da je tata Zeus ipak uspio spasit prijevremena rođeno dijete...kada je skužio da djetešce neće preživjeti, dao ga je ušiti u vlastito bedro, a samo nekoliko mjeseci kasnije (po drugi put) daleko od očiju znatiželjne javnosti, rodi se maleni Dioniz...od ljutite Here čuvale su ga nimfe, sakrivši ga duboko u pećinu, čiji ulaz je štitila vinova loza koja je uvelike odredila kasniji dionizov put...

...Dioniza su mnogi voljeli, bio je omiljen jer je nudio opojni napitak pun životne radosti, postao je bog vina, plodnosti, ekstaze i naravno, hrane...kažu da dobričina nikoga nije progonio, ali su zato progonili njega, osim bolesno ljubomorne Here koja ga je pogodila ludilom i nekolicine ljubomornih muževa (jer tu se, moramo i to reći, maći dioniz zeru uvrga na ćaću), veći dio života progonila ga je i božica Dijeta, ne znam točno iz kojeg razloga se ona digla na zadnje noge, ali možda onaj homeoron zna, on prati starogrčku društvenu scenu, no to sad ionako više nije važno...i eto šta ti je mitologija...starogrčka...

...ne kužim, zašto dozvolite da ovako odlutam...ufuram se, a vi samo šutite i puštate me da pišem...ovo je trebao biti svojevrstan zapis o jednoj od najpoznatijih salata na svijetu, grčkoj salati, a ne o tome; 'ko je koga kreso u antičkoj grčkoj...i gdje smo ono stali, e da, salata...starogrčka salata je kao i većina ostalih salata, sezonska salata, pripravljena od sezonskih namirnica, mada sad to "sezonskih" danas i nije neko mjerilo pošto nekima sezona traje kroz cijelu godinu, a nekima je sezona samo onda, kad za promjenu, imaju nešto u špagu/takujinu/novčaniku/lisnici/portafoju/kesi...dakle, starogrčka salata...

...άρα...u onu posudu, u kojoj smo već izmiješali jedan decilitar hladne vode s dvije žlice vinskog octa, tj. kvasine, ubacimo kapulu iliti crveni luk (kako god hoćete, samo gledajte da taj crveni luk bude ljubičaste boje) izrezan na tanje polumjesece te ga ostavljamo da se toća dok ne pripremimo ostale sastojke...svježi krastavac ogulimo, izrežemo na manje kockice pa ubacimo u prikladnu zdjelu, a isto učinimo i sa svježom paprikom te cherry rajčicama koje prepolovimo, potom ocijedimo onu kapulu koja je plivala u kvasini i vodi pa je dodamo već usitnjenom povrću, sve to začinimo svježe mljevenim paprom, sasvim blago posolimo jer je feta sir (kojeg ćemo tek kasnije ubaciti), već sam po sebi poprilično slan, zatim ubacujemo i nekoliko listića svježeg bosiljka, nekoliko listića svježeg origana (ako baš nemate svježi, dobar će biti i suhi, samo nemojte da ga nema) i u konačnici, najvažniji sastojak grčke salate, maslinovo ulje, koje bi po mogućnosti trebalo biti što kvalitetnije pošto upravo ono daje salati tu njezinu specifičnost, no osim ulja koje podiže salatu na jednu višu razinu, dodati ćemo i dvije žlice vinskog octa/kvasine/sirćeta (po mogućnosti domaćeg), potom sve dobro promiješati i ubaciti u frižider na nekih...

...nakon pola sata, još jednom promiješamo salatu pa u nju ubacimo i dvije šake crnih maslina...u grčkoj se za salate uglavnom koriste znamenite Kalamata masline, a to su velike crne, uzdužno razrezane, sočne masline, bademastog oblika (vjerojatno najdobrije masline na svijetu), zatim dodamo žlicu kapara i naravno, fetači...feta sir (sir koji sadrži najmanje 70% ovčjeg i najviše 30% kozjeg mlijeka) kojeg izrežemo na prikladne kockice ili ga jednostavno iskidamo prstima pa ukrasimo salatu...dobro je znati, kako nije baš nužno da nam Φέτα sir treba biti direktno s Lesbosa (tako da nemate straha da će vas netko optužiti za diskriminaciju, homofobiju, transfobiju, bifobiju ili nedajtibože onu ksenofobiju), već će i onaj feta sir iz obližnjeg dućana biti sasvim ic okej...i da, bilo bi dobro, kada bi prije samog posluživanja, bar još jednom salatu poškropili s par kapi onog vrhunskog maslinovog ulja, kojeg smo nabavili preko debele...veze...

...naravno da ovakva salata zbog svoje hranjivosti može proći i kao solo obrok, pogotovo u one prevruće ljetne dane kada nam dođe i kao pravo osvježenje...a kolika je zapravo njezina kalorična, energetska, hranidbena ili nutritivna vrijednost, kao što već rekoh, nemam pojma, no ako netko zna, bilo bi dobro da to kaže sad ili da zauvijek šuti, jerbo nema više smisla da se mali Dioniz skriva od Dijete...i da razbijemo onu nepoznanicu s početka priče (ako je uopće i bila nepoznanica)...horiatiki ili choriatiki ili seoska salata (prave seljačine će je nazvati seljačkom), širem je puku puno poznatija pod nazivom; grčka salata, tj. salata koju nikako ne možete zajebat, a sastoji se od...καλή όρεξη...

1 svježi krastavac (veći)...1 svježa paprika (zelena)...20-ak cherry rajčica (raznobojnih)...1 veća kapula (ljubičasta)...200 g feta sira...2 šake (15-20) crnih maslina (kalamata)...1 žlica kapara...svježi bosiljak...origano...maslinovo ulje...vinski ocat...sol...papar...

...pogača sa šparogama, pršutom i paškom puinom...

...znate li kako možete najebat...doduše, najebat možete svakako, ali znate li kako možete najebat na onaj jedan krajnje bizaran način, a da uopće ne uberete, što vas je snašlo...e pa evo kako, ovako...i nemojte kasnije reći da niste bili upozoreni na moguće posljedice..

...otkad su se švabe i partizani prestali natjeravat po šumama i gorama, lugar iliti šumar baš i nije imao nekog posla...pričao je meni onomad susjed janko, inače ponosni vlasnik partizanske zvijezde sa srebrnim vijencem (ordenom pohranjenim u najdonjoj ladici iza svih onih starih čarapa na kojima su prsti odavno izvirili, ali je lastika još uvijek dobra pa ih je šteta bacit, a uz to janko je i emotivno vezan za neke od tih čarapa)...opkolimo ti mi njih, opkole oni nas, opkolimo mi njih, opkole oni nas, opkolimo mi...i sve tako dok nije naišao šumar i sve nas rastjerao, neke je čak i protjerao iz šume...od onda pa sve do nedavno, šume su nam zjapile prazne, švabe su otišle u schwabenland, strašni bedanec u disneyland, a partizani u pemziju, jedino je lugar (ako nije na pivi u obližnjoj gostionici) još uvijek na starom mjestu, u šumi naravno, ali sad s nekim potpuno novim zadatkom, naredilo mu da fata berače gljiva i šparoga...da, šparoga...

...među aktivnim "krivoberačima" u zadnje je vrijeme sve više onih, lugaru već otprije poznatih faca, u prvom redu partizana, koji moraju nešto ubrat, da bi preživjeli...s druge strane, prednost partizana u odnosu na ostale berače je ta što poznaju teren, jer branje šparoga nije ništa drugo doli igra memorije (gdje ste ih ubrali lani, tu će te ih naći i ove godine, naravno, ako ih lani niste iščupali zajedno s korijenom ili ako vas ove godine već netko nije preduhitrio)...druga prednost partizana je ta što u dušu poznaju šumara i unaprijed znaju svaki njegov idući korak, znaju mu smjer kretanja, znaju princip rada... a švabe, što ćemo s njima, pošto se ulaskom u EU i švabama otvara mogućnost povratka u staru šumu, a samim tim i zauzimanje nekih važnijih geostrateških položaja...i eto sad lugar/šumar/lovočuvar/förster opet ima pune ruke posla, jer...'ko to sve može povatat...

...no pustimo mi na tren švabe, partizane, lugara i šparoge kojima ćemo se ionako vratiti malo kasnije i pozabavimo se ostalim sastojcima potrebnim za ovu našu pogaču...dakle, o pršutu (ako smo dobro pazili na nastavi) znamo, recimo sve, o šparogama, šparugama, šparglama, kukama, kalencu, mekostruku, belušu i vilinoj metli skoro sve, a o puini, što uopće znamo o puini, tj. paškoj puini ili skuti...pa znamo da bi bilo dobro nabaviti jednu, ako želimo pripremiti pogaču kojoj rijetko tko može odoljeti i reći; ne bih, hvala...

...paška puina je još jedan od vrhunskih dalmatinskih specijaliteta, no na žalost, puina je samo sezonski specijalitet, dostupan od veljače do sredine lipnja...sirutka koja ostaje pri proizvodnji ovčjeg sira se prokuha, zatim se stavlja u platno (pecu) i vješa dok se ne ocijedi, a kad iz sirutke istekne sva tekućina, možemo reći da smo dobili melem za jetru  i za cijeli imunološki sustav, da smo dobili proteinsko dijetni proizvod koji ne sadrži ugljikohidrate, da smo dobili...puinu...puinu, koja se u ovoj kombinaciji sa šparogama i pršutom slaže, kao messi s iniestom i xavijem...naravno da ćemo to iskoristiti i pripremiti pogaču, koja poprilično nalikuje onim puno poznatijim; viškim i komiškim pogačama...

...allora...brašno izmiješamo sa solju pa u sredini napravimo udubinu u koju ulijemo malo mlake vode u kojoj smo već ranije rastopili kvasac i šećer, zatim to pokrijemo pa sačekamo da nam se digne...kvasac, of course...potom dodamo maslinovo ulje i ostatak vode pa umijesimo tijesto koje ostavljamo na toplom dok mu se ne udvostruči obujam, a nakon što se udvostručio, tijesto premijesimo i podijelimo na dvije kugle koje razvaljamo u željeni oblik, okrugao, pravokutan ili četvrtast, prema želji...dno pleha u kojem ćemo peći pogaču, premažemo maslinovim uljem, a zatim na njega stavimo jedan dio tijesta na koje slažemo; tanko izrezani pršut, blanširane šparoge i razmrvljenu puinu, potom sve pošpricamo maslinovim uljem, blago začinimo svježe mljevenim popaprimo pa prekrijemo s ostatkom tijesta čije krajeve pritisnemo kako bi ih učvrstili i spriječili da nam se pogača prilikom pečenja ne bi otvorila...gornju stranu pogače izbodemo na nekoliko mjesta vilicom i seveda, premažemo maslinovim uljem pa ubacimo u pećnicu koju smo prethodno zagrijali na 200°c...nakon četrdesetak minuta, izvadimo pogaču, zamotamo je u kuhinjsku krpu i pustimo da odleži nekih dvadesetak minuta...

 

...pa naravno da vama nitko ne brani brati šparoge, samo se trebate držati procedure i najprije ishoditi dozvolu (koju btw. nitko ne izdaje, no ne dajte da vas to omete)...nakon toga, sa stručkom netom ubranih šparoga odlazite u nadležnu upravu šumarije koja vrši očevid nad ubranim subjektima te pristupa prebrojavanju istih u svrhu naplate i to po cijeni od 50 lipa za komad iliti šparogu...e tu se sad vraćamo na početak ove priče, tj. na kako možete najebat...ne sluteći ništa, dežurnom botaničaru, inače magistru fitologije (koji se zbog nemogućnosti zapošljavanja u struci, preko kumičine, tj. njegovog tetka koji je neko vrijeme ljubovao sa sestrićem od lugarovog pašanca, zaposlio u šumariji) dajete na uvid svih 7 (sedam) ubranih šparoga, očekujući da će vas to olakšati za 3 kune i 50 lipa, no vrag nikad ne spava pa tako ni botaničar koji između tih 7 ubranih šparoga (koje vama, baš kao i meni, na prvi pogled izgledaju potpuno isto) pronalazi...asparagus maritimus...zaštićenu vrstu šparoge koja vaš račun od 3 kune i 50 lipa diže na vrtoglavih 30 003,50 HRK...a to, što vi kao niti 99,8% berača ne uspijevate prepoznati zaštićenu šparogu vas ne opravdava i upravo zato najebaste, najebaste ko žuti...ko tamnožuti...

...dakako, ovo je bila samo light verzija, a ona hardcore verzija je ako vas (dok vi šatro nezainteresirano šećete šumom) uhvate u krivoberu, s istom tom zaštićenom šparogom  u ruci...e u tom slučaju, gornjoj cifri slobodno možete nadodati od 1 000 pa do 7 000 hrk zavisno kakve ste taj dan sreće...stoga, ako ne pazite, pogača sa šparogama, pršutom i puinom bi vas mogla stajati preko 37 000 kuna pa ako tome još pribrojimo pršut, puinu, ulje, brašno...ode fünftausend ojro...no u svakom slučaju, sretno i dobar tek vam želim...

600 g brašna (glatkog)...1 vrećica kvasca (suhog)...1 dl maslinovog ulja...3 dl tople vode...1 žlica šećera...20 dag šparoga...20 dag pršuta...30 dag paške puine (ovčje skute)...šareni papar...sol...