...buncek s kiselim zeljem by joža B...

...jeste li se ikada zapitali, zašto baš mali Joža, zakaj baš on ?!?...zakaj se je fant povzpel na podstrešje, kar pomeni...zošto se iskači vo tavanot iliti za koji se kaco maći uspeja na šufit...i dok je širem puku šufit puno poznatiji pod nazivom potkrovlje ili tavan, vjerujem da ostalo nema potrebe prevoditi...zapravo, sad više nije niti važno gdje se on to popeo, osim da se popeo, no najvažnije za nas i ovu priču je da se spustio, a spustil se je tek nakon što je smlavil jednu od one tri češnjofke koje je brižni japa još zimus obesil vu kleti pod strehu za: doktorja, vučitelja i mladoga popu (iako to baš nigdje u povijesnim dokumentima nije zapisano, suseda Bara ga je kakti videla, kak onak sav zmazan, guta klobasu mladog pope) pa se tako naš Joža umjesto sa češnjovkama, spustio sa svinjskom glavom...mislim, sa svinjskom glavom u rukama...je li ovo jedna vura, bome je to jedna...

...ali nije se Joža, bogati popeo (tamo di se već popeo) zato kaj si je umislil da je Betmen ili Spajdermen, niti kaj je bil ufuran kak ti Zagor (aha, dobro ste pročitali, Zagor Zagor, ne Zagorec), niti zato što je zabrijao da je nenadjebiv, nenadjebiv poput Norisa Čaka, nije se popeo ni zato što je bio najveći od svih sinova (barem se onda tako pričalo), najveći sin svih naših naroda i narodnosti...popeo se zato jer je bio gladan, a kad si gladan, nisi svoj (veli ona reklama)...braća i sestre su plakali, nešto se pod hitno trebalo poduzeti, a Joža je upravo u takvim situacijama bio najprisebniji (kao i onomad kada se rušio most na Neretvi) i dosjetio se, dosjetio se da ima svinjsku glavu, a osim što je imao svinjsku glavu, imao je i vrlo jasnu viziju...što, gdje, kako, kada i kome treba skuhati...

...pošto ja nemam svinjsku glavu, odlučio sam se za svinjsku koljenicu, tj. buncek (onaj dio između buta i nogice), koju kao sušeni i dimljeni proizvod možemo još pronaći i pod nazivom kraćica (onaj dio između plećke i nogice), a razlikuju se po tome što je buncek mesnatiji i sočniji od kraćice koja je manja, koščatija, ali zato i jeftinija, no kako god da se zvalo to nešto, buncek, koljenica ili kračica, mi ćemo to nešto pripremit u kombinaciji s kiselim kupusom, a kako drugačije...mada postoji mnoštvo recepata i načina pripreme svinjske koljenice, izabrali smo onaj najjednostavniji, "seljački" način, što ne znači da će naše jelo biti manje ukusno od ostalih jela; kao što su: zapečena svinjska koljenica s kiselim kupusom, svinjska koljenica ispod peke, pečena svinjska koljenica s povrćem, svinjska koljenica kuhana zajedno sa suhim fažolom tj. grahom ili pak schweinshaxe; tradicionalni bavarski specijalitet, neizostavni segment najveće pučke veselice na svijetu, oktoberfesta...dakle, neka interakcija započne...jesu l' ovo dva pandura, bome su to dva..

...u dublji lonac ubacimo buncek koji smo predhodno dobro oprali pa mu dodamo kiseli kupus (ribani i/ili rezani) kojeg smo isprali u hladnoj vodi, a isprali smo ga zbog toga, da nam jelo ne bi bilo prekiselo ili preslano, zatim u lonac dolijemo vodu, ali tek toliko da voda prekrije buncek pa nastavimo redom ubacivati...nekoliko zrna crnog papra, na listiće izrezan češnjak, dimljenu crvenu papriku (slatku), tucanu crvenu papriku (ljutu), jušnu kocku, žlicu konzerve od rajčice i nekoliko komda dimljene slanine ili pancete, dimljene kosti, usitnjeni peršin, lovor, potom sačekamo da zakuha pa smanjimo vatru te sve zajedno kuhamo oko dva i pol sata...i da ne zaboravim, u ovom slučaju se nemojte ravnati po onoj formuli da se buncek, ako je težak kilu, treba kuhati sat vremena, a ako ima kilu i pol, sat i pol vremene jer buncek se kuha sve dok se meso ne počne odvajati od kosti...pred sam kraj, možete dodati i malo vlasca, no ne da bi vas čuvao od prokletstva i magije već da bi obogatili okus jelu, a onda; buncek i kiseli kupus poslužimo zajedno s kuhanim krumpirom ili žgancima/palentom/purom...i ako vam netko slučajno kaže da je buncek s kiselim zeljem, pripremljen na ovakav način tipično zagorsko jelo, nemojte mu povjerovati, tip lupa gluposti jer buncek se na ovaj način priprema čak i u darkwoodu...

...nego, kad već spomenusmo vlasac, bilo bi dobro napomenuti; da se ne trebate previše obazirati ili bolje rečeno, ne trebate se sad zamarati onim narodnim vjerovanjima prema kojima je zla domaćica; ona domaćica ispred čije kuće brzo raste vlasac, no ako vas ipak smetaju takve priče, e onda vi vaš vlasac presadite, tamo negdje iza kuće, van vidokruga znatiželjnih štovatelja vlasca, samo pazite da to ne učinite za vrijeme padajućeg mjeseca već gledajte da to bude za punog mjeseca, tako bar vele one upućene i iskusne, dobre domaćice kojima je baš istinski stalo do onoga tko će što mislit' ili nedajbože reći...jesu l' ovo ženske gaće, bome su to ženske gaće, jesu l' ovo vel'ke daće, bome mi je rekla daće.. 

...ovako pripremljen buncek s kiselim zeljem je baš tipično "zagorsko" jelo koje btw. ne spravlja Zagor, a ni Čiko Felipe Cayetano Lopez Martinez Gonzales, već ga pripremaju Zagorci i koje osim što je ukusno, nije zahtjevno, tj. ostavlja vam dovoljno vremena i prostora za obavljanje ostalih kućanskih poslova kao što su: okidanje selfija i mećanje istih na fejsbuk, tviter ili instagram...i samo još da napomenem, kako ona Marija Jurić, nije niti mama, a niti sestra od Zagora, nije mu ni rod ni pomoz' bog, ali je (osim što je najčitanija hrvatska književnica, bila i profesionalna novinarka, politička novinarka, a ujedno i urednica dvaju ženskih časopisa), jedna od; ako ne i prva influencerica ovijeh prostora...u jednom od svojih časopisa izbacila je recept za punjenu božićnu puricu koja također nema nikakve veze s našim buncekom...je li ovo jedna pura, bome je to jedna...

...i eto tako, na kraju smo još jednog originalnog seljačkog recepta, koji se naraštajima prenosio i to s koljena na koljeno, barem tako veliju oni stari zagorčanci...suha svinjska glava se stavi u kotao s vrućom vodom, uspe se malo brašna pa se sve to kuha oko dva sata...tako je to radio drug Joža (za prijatelje; drug stari)...naravno da mu braća i sestre, nakon što su se najeli tako da je sve pucalo, nisu uzeli za zlo to što ih je nedugo nakon žderačine skupila trihinela...ne, nisu mu zamjerili jer ipak je on bio; budući bravar, a ne fuckin' masterchef...je li ovo gladni popa, bome je to gladni popa, da l' on jaši pokraj plota...pokraj plota jaši popa, jedna pura, dva pandura, svakom dojde smrtna vura...dt...

1 buncek (cca. 2 kg)...1 kg kiselog kupusa (ribanog)...40 dag dimljene slanine...nekoliko suhih, dimljenih kostiju...1 glavica češnjaka...1 vezica peršina...crvena mljevena paprika (slatka dimljena)...crvena tucana paprika (ljuta)...2-3 lista lovora...1 žlica crnog papra u zrnu...1 žlica koncentrata rajčice...1 jušna kocka (povrtna)...sjeckani vlasac...sol (po potrebi)...

...lignje punjene gamberima...

...svi oni koji su ih imali priliku upoznali, nedvojbeno se slažu oko jednog...vikinzi su bili vješti pomorci i neustrašivi ratnici koji su s vremenom postali zastrašujuća sila...ratna strategija im se satojala od; upadni, ugrabi sve što je vrijedno i nestani (zvuči li vam to poznato)...rijetki su bili gradovi koji su se uspjeli obraniti od njihovih napada, a nerijetki vladari koji bi ih uzimali u zaštitarsku službu, no koliko god da su bili hrabri, ipak je postojalo nešto od čega su zazirali, nešto od čega se ledila krv u vikinškim žilama, a to nešto je bio Kraken (neman sjevernog mora)...jedino učinkovito oružje u obrani od te zlokobne nemani je bilo urezivanje rune (drevnog pisma, tj. znakovlja kojim su se koristila germanska, anglosaksonska te prvenstveno nordijska plemena)...strepeći od Krakena, vikinzi bi, vjerujući da će tako biti zaštićeni, urezivali na palubu svoga broda ime rune koja je označavala vodu i sve što je s njom povezano...točnije; rune LAGUZ...

...dugo se vjerovalo kako je Kraken (križanac hobotnice i lignje divovskih razmjera) zapravo mitološko biće, no na temelju brojnih "istinitih" svjedočanstava, Kraken je postao stvaran, a pogotovo nakon što ga je 1752. u svojoj knjizi (o norveškoj prirodnoj baštini) spomenuo i glasoviti danski povjesničar Erik Pontoppidan opisujući ga kao... najveću neman svih vremena...s njim se dakako slaže i američki paleontolog Mark McMenamin i ne samo on, već i Jack Sparrow osobno...no da sad previše ne odlutamo, reći ćemo još samo to, da je Kraken današnji naziv za divovsku lignju čije postojanje još uvijek nije zvanično potvrđeno od nadležnog ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture, tj. ministarstva poljoprivrede, tj. ministarstva zaštite okoliša i prirode... sve dok se navedena ministarstva ne dogovore kome točno pripada Kraken, nećemo dobiti potvrdu o njegovom postojanju, premda o tome već postoje neke naznake...izgleda da ima onih koji su se već suočili s nemani jer u protivnom nikad nebi izjavili: "treba ohrabriti ljude i podrezati krila hobotnici"...iz čega je jasno vidljivo da dotični (koji za neupućene; već godinama sjedi u hrvatskom parlamentu) ima nekakva saznanja o postojanju iste, a skloni smo vjerovati da ju je i vidio, čim ju je tako slikovito opisao...

...kada sam napokon shvatio da se neću tako lako dočepati Krakena, a možda je i bolje tako, jer ko bi ga napunio, trebala bi mi najmanje tri do četiri vagona, ne kozica, već hlapova ili jastoga, odlučio sam ove naše (patagonijske lignje), napuniti gamberima iliti kozicama...no onda su mi se odnekud, sasvim iznenada, ničim izazvane, ukazale 120 kuna po kilogramu teške, prave pravcate jadranske lignje, ulovljene na (znam da mi ovo nećete vjerovat') skosavicu/šustavicu/lignjarić/pušću/peškafondo...pa ti sad kume moj budi pametan i nemoj biti strpljiv...

...however...u posudu, čije dno smo prekrili s malo maslinovog ulja, ubacimo sitno kosani češnjak, sačekamo da zapjeni pa mu dodajemo...krakove lignji (sitno izrezane), gambere (očišćene repove kozica), usitnjeni peršin, svježe mljeveni papar i sol, zatim sve zajedno izmiješamo, zalijemo s pola čaše bijelog vina, sačekamo minuticu-dvije pa onda ubacimo pola šake riže koju smo predhodno isprali pod mlazom hladne vode...kada veći dio tekućine ispari, posudu maknemo s vatre, sačekamo da se smjesa nakratko ohladi pa s njom ravnomjerno napunimo tijela liganja, vrh im zatvorimo čačkalicom te ih složimo (zajedno s već očišćenim i izrezanim krumpirima) u prigodnu, nauljenu posudu...no prije nego što tu posudu, tepsiju, pleh, protvan, protvanj, škrovadu, roštijeru ili kako god vam drago, prekrijemo aluminijskom folijom (foliju koristimo da bi barem donekle postigli onaj efekt peke) i ubacimo u pećnicu koju smo prethodno zagrijali na 200' C. lignjama ćemo dodati, sasvim malo svježeg ružmarina, list lovora, šaku maslina, šaku cherry rajčica koje smo prerezali na pola i poškropiti ih s još par kapi maslinovog ulja...

...nakon što su nam lignje u pećnici provele nešto više od pola sata, skidamo foliju, posudu s lignjama i krumpirima sasvim lagano protresemo pa sve zajedno prelijemo mješavinom maslinovog ulja i bijelog vina koju smo začinili sitno kosanim češnjakom, peršinom, svježe mljevenim paprom i mrvicom morske soli pa vratimo u pećnicu na još nekih dvadesetak minuta, ali ovaj put nepokriveno...jelo je gotovo onda kada je krumpir gotov pošto lignjama ne treba puno...i naravno da uz lignje možete kombinirati sipe, mušune/muzgavce/mrkače ili krakove hobotnice jer time nećete ništa pokvariti, dapače krumpiri će dobit jedan puniji okus, a svi mi dobro znamo da su krumpiri (obavezno oni crveni) vrlo važna stavka u ovoj našoj pričici...

...i eto tako, kada se najzad jednoga dana suočim s tim Krakenom i to oči u oči, vjerujte mi, riješit ću to na svoj način, neću koristiti rune, neću se vaditi na LAGUZ...e baš neću, a osim toga, laguz se pored svega onoga što označava, a označava puno toga (bujicu, vodu, rijeku, jezero, more, ocean, plimu, oseku, val...) povezuje i sa ženom, doduše ne znam točno na koji način, ali san oto čujo od ovizi našizi vikingova, oto da onačava strast, sexualnost, plodnost, emotivnost i da la-guz potječe drito iz francuskog jezika...e sad, da li su neka nordijska plemena govorila francuskim jezikom i da li la-guz zaista potječe iz francuskog pa prevedeno na naški znači, jelte to što već znači...to vam stvarno nebi znao reći jer baš i ne kužim francuski, no u svakom slučaju; bon appétit...kak' bi to rekli drevni nordijaneri... 

2 kg. liganja (jadranskih)...2 kg. krumpira (crvenih)...20 dkg. gambera (očišćenih repova kozica)...1 glavica češnjaka (manja)...1 vezica peršina...1/2 šalice riže...2 dcl. bijelog vina...10-ak maslina (crnih)...10-ak cherry rajčica...1 lovorov list...1 manja grančica svježeg ružmarina...maslinovo ulje...papar...sol...

...srnetina sa suhim vrganjima...

...vraćajući se iz spize (što će reć; nabavke prijeko potrebnih namirnica za današnji ručak), krajičkom oka opazih dida kako sjedi u sjeni podno stare smokve i gleda u mene kao u jutarnju zvijezdu na istočnom nebu...onda ranko moj, što ćemo to danas dobrog obidovat...upita starac radoznalo...najčešće ne odgovaram na ta i takva pitanja, pošto ni sam ne znam što će u konačnici od svega ispast (bez obzira što ja kuham), ali kad sam mu već ionako, samim svojim pojavljivanjem, tj. uletom u vidokrug u potpunosti sjebao koncentraciju te ga prekinuo u meditaciji pomoću koje je pokušavao postići unutarnje prosvjetljenje, rekoh: srnetinu dide, srnetinu sa...htjedoh nadodati; suhim vrganjima, ali se u zadnji čas predomislih, znajući da did baš i ne ljubi gljive, a naročito ne suhe gljive, kao takve pa ostadoh samo pri goloj srnetini...jest da ponekad znam biti seljak, ali nisam kovač, ne zovem se Mišo, ne zovem se Niko, a niti Robert također, čak ni ne sličim na Čundu...jest da dida već ima poneku godinicu, ali nebi bilo zgodno da baš nakon mog ručka doživi svoju nirvanu ili nedajmubože parinirvanu, bar ne još neko vrijeme...

...vjerojatno se tog dana u Pavi (negdje na sjeveru Indije) nije radilo o vrganjima, već o tartufima, a odakle tartufi u Indiji i odakle ja znam da su upravo tartufi bili u điru...pa ne znam, kao što ne znam ni to; jeli Buda bio vegan, vegetarijanac, lacto-vegetarijanac, lacto-ovo-vegetarijanac, pesco-vegetarijanac, polu-vegetarijanac ili nije bio...ni jedno, ni drugo, ni treće, ni četvrto, ni peto, a bogami ni šesto...uglavnom, legenda nam kaže da se Buda baš na tom ručku kod Čunde otrovao hranom i to mesom divlje svinje, a spominje se sūkara-maddava...i dok su jedni to preveli kao "svinjski papak", drugi kao "svinjska poslastica", treći kao "svinjska radost", a četvrti kao "meka svinjetina", peti uopće nisu prevodili, peti su samo jeli...no onda je netko (najvjerojatnije netko iz siessaja nju delhi) provalio, da je "svinjski papak" zapravo ime gljivurine koja raste pod zemljom i koja je (u ono vrijeme bila) prava delicija, a ime je dobila kada je dotična svinja tu poslasticu iskopala svojim papkom (nakon što ju je nanjušila) kao što i dan danas iskopava tartufe, dok su fifi i garo na godišnjem ili dok ne iskoriste slobodne dane...dane koji se vuku još iz onih tamo nekih sretnijih i bezbrižnijih vremena u kojima nisu trebali strahovati za...

...i tako, vele da se siroti Buddha otrovao gljivom, a ne mesom, no usprkos tome većina njegovih vjernih sljedbenika (koliko imam čuti) je i dan-danas orijentirana uglavnom na vegetarijansku prehranu, u kojoj je gljiva (poznata i pod nazivom "šumsko meso") jedna od najvažnijih namirnica...i s pravom se sad možete zapitati, kakve veze ima cijela ova priča s mojim didom; kada on nije niti vegetarijanac niti vegan...moj did je svegan, a to samo dokazuje kako poveznica ne postoji, dobro sad, skoro da ne postoji...uostalom, nisam ni planirao didu pripremiti sūkara-maddavu, za svaki slučaj sam čak i veprovinu zamijenio srnetinom, a tartufe vrganjima, da ne bi slučajno nešto jelte, pošlo po zlu....

...tasmā...najprije napravimo jednu laganu marinadicu od: crnog vina, domaće vinske kvasine (octa/kisa/sirćeta), krupno izrezane kapule, nekoliko režnjeva nježno zgnječenog češnjaka, kolutića mrkve, peršinovog korijena, celerovog korijena uz dodatak nekoliko grančica istog, papra u zrnu, dva-tri lovorova lista i jedne malene grančice ružmarina pa u to ubacimo manje komade srnetine, pokrijemo i ostavimo da odleži preko noći na hladnom mjestu, povremeno okrećući meso, no najvažnije je da srnetina bude potpuno prekrivena marinadom, a dobro je znati i to; da nećemo baš ništa pokvariti ni ako nam srnetina odleži u pacu dan-dva, pod uvjetom da je držimo na hladnom mjestu...

...na rastopljeni maslac ubacimo šaku dimljene pancete pa kada nam panceta zamiriše, dodamo joj (ne presitno) narezanu srnetinu koju smo izvadili iz marinade, te je lagano miješajući pržimo sa svih strana nekih 15-ak minuta, tj. dok se srnetina ne počne lijepiti za dno posude, potom srnetini dodamo sve ono povrće iz marinade koje smo prethodno usitnili, promiješamo, sačekamo da povrće pusti sok koji je upilo dok se izležavalo u marinadi, zatim podlijemo temeljcem od telećih kostiju, posolimo, popaprimo, začinimo slatkom mljevenom paprikom, ljutom tucanom papričicom, sačekamo da zakuha, a onda smanjimo vatru i pirjamo (uz povremeno dolijevanje preostale tekućine iz marinade i to po potrebi) nekakvih pola sata...nakon pola sata ubacimo sjeckanu rajčicu i sve zajedno pirjamo još pola sata...suhe vrganje koje smo u međuvremenu (20-ak minuta) močili u hladnoj vodi, a potom ocijedili i narezali na trake, dodamo srnetini u kombinaciji s istom onom vodom u koju su bili potopljeni pa sve zajedno nastavljamo pirjati i idućih 30-ak minuta, zatim dolijemo kiselo vrhnje, dodamo vlasac i svježi, sitno kosani peršin, sačekamo da nam se svi sastojci prožmu a onda, teću mičemo s vatre, na nju bacimo odgovarajući poklopac i pustimo da nam srnetina "odmori" dok ne zgotovimo prilog...

...a prilog...idealan prilog uz ovo jelo bi bila palenta, polenta, pura, žganci, kukuruzna krupica ili kako god da je zvali, ionako nemorete falit, pogotovo ako je pripremite uz dodatak maslinovog ulja, svježe naribanog parmezana, usetnjenih suhih pomidora i svježeg kosanog peršina, na način da; u već zasoljenu vodu, nakon što zavrije, a prije nego u nju dodate palentu, ulijete maslinovo ulje, a potom u vodu ubacite i komadiće sušene rajčice, dok svježe izribani parmezan i peršin umiješate u palentu pred sami kraj...vjerujem da ni sam rahmetli Buddha nebi imao ništa protiv tako pripremljenog priloga pa makar ga i sam Čunda pripremio...dobar tek vam želim i zaboravite na...ma nije valjda da vjerujete kako dizni (aha, baš taj dizny za kojeg neki i dalje vjeruju kako je hiberniziran) i onaj njegov frend felix nikada nisu probali...ma nije valjda...

  2 kg. srnetine (bez kosti)...1,5 l. crnog vina...2 dcl. domaće vinske kvasine...15 dkg. suhe slanine...4-5 većih kapula...5-6 režnjeva češnjaka...2 mrkve...2-3 lovorova lista (suha)...grančica ružmarina...30 dkg. sjeckane rajčice...1 vezica peršina (s korijenom)...1 vezica selena + korijen selena...1 žlica vlasca...1 l. temeljca od telećih kostiju...1 žlica mljevene crvene paprike (slatke)...tucana crvena paprika (ljuta)...5 dkg. suhih vrganja...2 dcl. kiselog vrhnja...maslac...maslinovo ulje...palenta...sušena rajčica...parmezan...sol...papar...

...francuska salata - à ma manière ...

...aloooooo ljudi ma vjerujte mi, nisam niti ja drugačiji od vas i naravno da se slažem s vama kad kažete da među tri najpoznatija francuza ne spadaju: ni maleni napoleon, ni opičeni nostradamus, ni konstruktivac eiffel s onim svojim tornjem i kipom slobode...ne spadaju čak ni asterix, ni debeli obelix, a bogami ni francuska sobarica, koja obavijena chanelovim mirisnim oblakom broj pet i udobno razvaljena na povećem francuskom ležaju, u ruci grije čašu martella, dok joj se dom perignon ne rashladi, ni ne sluteći, da arsene lupin baš u tom trenutku provaljuje u njezinu novu rouge četvorku kojom su se tog jutra od slavoluka pobjede, preko elizejske poljane, uz sienu, pa sve do katedrale notre-dame dovezli ćelavi zinedine zidane i omaleni gianfranco zola te je ostavili tamo parkiranu, kontajući valjda da je to taj internat notre-dame u kojem je podvornik, tj. domar, tj. zvonar, jedan od najpoznatijh francuskih zvonara svih vremena; quasimodo, tj. da je to taj internat u kojem se školovao gianfrancov daleki prarođak, onaj tamo neki, emile...a tri najpoznatija francuska branda, naravno nakon čuvenog francuskog kruha (tzv. francuza) su: francuski ključ, francuski poljubac i bien sur...francuska salata...

...gotovo da ne postoji niti jedna veća svečanost (vjenčanje, krštenje, doček nove godine, inauguracija predsjednika kućnog savjeta, rođendan susjeda mile, onog mile sa četvrtog kata) ili bar malo značajnija proslava na kojoj vam neće ponuditi francusku salatu jer francuska salata je naprosto neizostavni segment u organizacijskoj strukturi modernog društva...naravno da danas svatko od nas ima svoju francusku i naravno da je upravo njegova francuska, što je i prirodno, najbolja i najukusnija...naravno da svatko od nas ima i svoj tajni recept kojeg čuva k'o zmija noge, jer to je recept za najdobriju francusku salatu na svijetu, ako ne i šire, a ova naša, francuska salata...pa to uopće nije tajna...

...alors...najvažniji sastojak francuske salate je; majoneza...zapravo, o njoj sve i ovisi jer bez dobre majoneze nema ni dobre francuske, a dobru majonezu ćemo napraviti tako, da u dublju posudu ubacimo tri svježa žumanjka (ako je ikako moguće od onih babinih, domaćih jajca), koja bi, kao i svi ostali sastojci, trebala biti sobne temperature, zatim im dodamo žlicu dijon senfa, prstohvat morske soli i malo mljevenog bijelog papra pa uz neprekidno miješanje mikserom (na najmanjoj mogućoj brzini), žumanjcima dodajemo suncokretovo ulje i to kap po kap ili ga ulijevamo u sasvim tankom, gotovo nevidljivom mlazu...nakon što smo "potrošili" jednu trećinu ulja, smjesi (i dalje miksajući) polagano dodajemo sok od polovice ocijeđenog limuna, a onda i onaj ostatak ulja i to na identičan način sve dok u majonezu ne umiješamo i posljednju kap...naravno da ovakvu majonezu možemo napraviti i u kombinaciji s maslinovim uljem (ne nužno extra djevičanskim) i to tako, da već u samom startu pomiješamo jedan decilitar maslinovog s osam decilitara suncokretovog ulja, što vam toplo preporučam...jebote izraza...toplo preporučam...užas...

...danas se francuskom salatom naziva sve i svaštaneštojoš...počevši od svatovske, koja je najčešće napravljena od sedam kila azijskog graška, devet kila poljske mrkve, jedanaest kila egipatskog krumpira, barem pola kile ultra light zamjenske majoneze bez jaja te tri i pol kisela krastavčića koja su još prošle subote ostala na svatovskoj portadi, preko one kupovne, koja ponekad; čak zna biti i jestiva, pa sve do one alternativne, koju svatko od nas može napraviti u vlastitom aranžmanu, po svom guštu, tj. na svoj način, no sve te salate, od čega god da ih skrpali, na koncu imaju isti; zajednički nazivnik...francuska...

...u već pripremljenu majonezu, umiješamo osnovne sastojke francuske salate, a to su: grašak (kojeg smo naravno, najprije skuhali), kisele krastavce (usitnjene) i mrkvu (koju smo također skuhali)...nadalje kombiniramo prema vlastitom nahođenju, nadahnuću i inspiraciji...dodajemo redom, kukuruz šećerac koji će ovoj salati dati onu slatkastu notu, tvrdo kuhana jaja izrezana na kockice, koja koristimo umjesto krumpira, iako je prema mnogima, krumpir jedan od osnovnih sastojaka francuske salate, na kockice izrezanu dimljenu šunku (prethodno skuhanu u crnom vinu) koja će salati dati posebnu aromu i dodatnu nijansu, na kockice izrezani, pečeni pileći file (da se ne baci) pa sve to zajedno razrijedimo s par kapi bijelog vina, ovisno o gustoći salate...ovako pripremljenu salatu možemo jesti i solo, bez obzira što je ona po vokaciji prilog, a sama priprema najviše zavisi o vašem raspoloženju i vašoj kreativnosti tako da; tvrdo kuhana jaja, kojima smo zamijenili kuhani krumpir (da salata može duže stajati u hladnjaku...naravno, ukoliko je prije toga ne pojedu), možemo zamijeniti tjesteninom, možemo u salatu dodati kockice svježe rotkvice ili je osvježiti s kockicama zelene jabuke (granny smith), ma možemo što god želimo jer na kraju krajeva, kakvu god i od čega god salatu napravili (pod uvjetom da se baš striktno držimo osnovnih sastojaka), uvijek ćemo je zvati...francuskom...

...psssssst...ovo sad nemojte nikome reći...Lucien Olivier, belgijanac koji je radio kao šef kuhinje u moskovskom restoranu Hermitage (kojeg je ujedno bio i vlasnik) 1860. ničim izazvan, od nekud izvlači, do tada svijetu nepoznatu salatu, a svekoliko pučanstvo koje obitava na ovim prostorima (također ničim izazvano), njemu u čast tu salatu nazove; francuska salata...bien, znam da to nema veze s mozgom, al' jebiga...Салат Оливье, tj. Olivierova iliti Ruska salata ostala je upamćena po tome da uopće nije upamćena, a uostalom, nije niti mogla biti upamćena kad Lucien nikada, nikome (tako bar kažu), nije otkrio od čega se točno sastojala, a zašto i bi pa njegova je...uglavnom, recept se i dan danas nalazi negdje na starom Vvedenskom groblju, tvrde štovatelji moskovskaya osobaya vodke, te dodaju da često znaju vidjeti Luciena gdje noću šeta Vvedenskoyem i kako tražeći nešto šapuće...majkumumilu, gdje li sam ga zaturio, mora da je tu negdje...

...jeste li sigurni da je onaj francuski ključ s početka ove naše priče baš francuski ključ ili da je francuski poljubac baš-baš francuski...niste više sigurni, jelda...a jeste li sigurni da su french fries (prženi krumpirići, u narodu poznati kao pomfritić) baš francuski...a jeste li sigurni da je najveća, najprestižnija i najteža biciklistička utrka na svijetu (tour de france) isključivo francuska...možda niste sigurni u sve navedeno, ali zato možete biti sigurni, da će ova naša "francuska" salata, ako je napravimo prema gore napisanom receptu, biti najdobrija francuska salata ikad...aha, francuska salata...bon appétit...

8 dl suncokretovog ulja...1 dl maslinovog ulja...3 žumanjka (za majonezu)...1 limun...1 jušna žlica senfa (dijon)...mljeveni bijeli papar...sol...400 g graška...400 g mrkve...400 g kiselih krastavaca...200 g kukuruza (šećerac)...5 jaja (tvrdo kuhanih)...200 g pilećeg filea (pečenog)...200 g kuhane šunke (dimljene)...1/2 dl suhog bijelog vina...

...jotacija...

...kako svake godine pa eto tako i ove, dolazi nam zima...a zima je baš idealno godišnje doba za onu pravu -heavy duty- prehranu, što će reć za tešku i pomalo nezdravu hranu, no mi ćemo, kako uvijek pa tako i sad, tu nezdravu (uz suvislo objašnjenje) pretvoriti u zdravu...ma šta zdravu, pretvoriti ćemo je u izuzetno zdravu i našem organizmu prijeko potrebnu da bi opravdali; koga ?...nemam pojma, a nije ni važno, samo znam da je puno lakše o zdravoj prehrani, nutricionizmu i moduliranju genetskog potencijala pojedinca, razmišljati punog želuca ili kako bi se naš narod slikovito izrazio; nemoš gladan srat'...

...jednom davno, netko negdje (nakon što se dooobro napucao kiselog kupusa) reče: tko drži do svog zdravlja, taj jede kupus...i ne jednu, već sve vrste kupusa, a pogotovo onaj kiseli koji je jedna od rijetkih namirnica kojoj smo kroz proces anaerobne fermentacije (ma šta god to značilo) uspjeli povećati nutritivna svojstva i stvoriti vitamin B12 te ga dodati ostalim vitaminima iz B skupine koje nalazimo u samom kupusu kao takvom i koji uz pomoć vlakana imaju vrlo važnu ulogu u pretvaranju masti, ugljikohidrata i bjelančevina (proteina) u energiju...osim vitaminom B, kiseli kupus je izrazito bogat i onim drugim vitaminom, zapravo trećim, vitaminom C kao i petim, vitaminom E, a o bogatstvu kupusa folnom kiselinom (koja nije ništa drugo, doli vitamin B9 topiv u vodi), kao ni o udjelu kalija/kalcija, uopće nećemo trošiti riječi...vidiš, nikad nisam bio ziher jel' točnije napisati kalija ili kalcija...btw. očito je da nisam gladan kad mogu ovoliko...  

...1768. prije nego li je krenuo prema Tahitiju, sa zadatkom da promatra prijelaz venere preko sunca kako bi se mogla odrediti udaljenost između zemlje i sunca, James Cook je na istraživački brod kraljevske mornarice (Endeavour) uz velike količine svježeg mesa i povrća, ukrcao i kupus (neki kažu da se radilo o kiselom kupusu, a ja mislim da je u igri bio svježi kupus, koji se tijekom putovanja ukiselio, no koga uopće briga što ja mislim) te je baš tim potezom Jakov Kuhar uspio sačuvati sva 94 člana posade, što je za ono vrijeme bilo, najblaže rečeno, jedno neobično ostvarenje...zahvaljujući kiselom kupusu i njegovoj zasićenosti vitaminom C, nitko od ekipe nije obolio od skorbuta (nedostatak C vitamina) koji je u ono vrijeme bio smrtonosna bolest, ali su mnogi, dolaskom na Tahiti, oboljeli od gonoreje, koju (na svekoliku žalost) ni kiseli kupus nije mogao spriječiti...no nećemo sad o spolnim i inim bolestima koje se kače za pomorce, već o tradicionalnom primorsko-dalmatinskom jelu joti, nekima poznatom i pod nazivom; dalmatinska juha...

...dakle, večer prije jota operacije, u prigodnu posudu ulijemo hladnu vodu pa u istu tu vodu potopimo suhi fažol/grah/pasulj, zatim promiješamo pa ona zrna koja isplivaju odmah pokupimo i bacimo jer nije dobro ono što ne valja, potom fažol ostavljamo; da se moči preko noći...ujutro fažol procijedimo, zatim kratko prokuhamo s dodatkom jednog lovorovog lista, a isto to učinimo i sa suhim mesom koje namjeravamo kuhati zajedno s fažolom (prsni vršci / suha rebra / dimljene kosti / svinjske nogice / buncek / slanina)...u dublju lončinu ulijemo hladnu vodu pa joj redom dodajemo, na sitno iskosane: kapulu, češnjak, mrkvu, svježu papriku, feferončić, korijen i list celera, korijen i list peršina, zatim pasiranu rajčicu, prokuhani fažol, suho meso, mljevenu crvenu papriku (dimljenu slatku), žlicu konzerve (koncentrat od pomidora), papar i prema potrebi soli...poklopimo, sačekamo da zakuha, potom smanjimo vatru na najjači minimum i odemo po pivušu...

...dok nam se fažol kuha, na malo rastopljene svinjske masti (ili ulja, ako nismo bili u mogućnosti dočepati se masti) ubacujemo sitno iskosani češnjak pa kad zapjeni, dodamo mu punu šaku (na kockice izrezane) dimljene pancete, sačekamo nekoliko trenutaka da panceta zamiriše pa umiješamo ribani kiseli kupus koji smo prethodno isprali u hladnoj vodi...kupusu dodamo, crvenu papriku, žlicu konzerve od pomidora, dva lista lovora, par zrna crnog papra te sve zajedno podlijemo s malo vode i pustimo da se dinsta dok kupus ne omekša...nakon nešto više od pola sata u lončinu s fažolčinom ubacujemo prodistani kupus pa nastavljamo kuhati još 40-ak minuta, potom jotu ostavljamo poklopljenu da odleži barem sat vremena na sobnoj temperaturi i van domašaja gladnih usta, a onda...i ne, nema tu baš nikakvih tajni osim ove tri...fažol će biti puno ukusniji: ako se priprema na otvorenom plamenu (kotlić), ako se priprema u većim količinama (veći lonac) i ako ga ostavimo da nakon kuhanja odleži...a mi, mi ćemo odležati tek nakon što pojedemo...

...e da je naš dobri, stari James znao za jotu, tko zna koliko bi još kontinenata, otoka i otočića otkrio, a ovako će ostat upamćen po tome što je ostavio glavu na sendviču, a neš ti meni spize, sengić (rekla bi moja baba, da i ona je čula za jamesa)...ma znam da znate tu priču o Sandwich otočju koje se sastoji od 137 otoka i koje je dobilo ime po grofu od Sandwicha, onom Johnu Montaguu, no ironično je da je captain James Cook izgubio glavu u sukobu s otočkim domorocima nakon što se vratio na otočje koje je 18. siječnja 1778. sam otkrio, a da ironija bude veća, otočju je nadjenuo ime prema svom zaštitniku i okorjelom gambleru Johnu Montaguu, grofu od Sandwicha, no 60-ak godina kasnije to otočje je preimenovano u Hawaii, a još malo kasnije (točnije 119 godina kasnije) Havaji su postali 50. savezna država u sklopu SAD-a...znam da i to znate, to skoro svi znaju...

...moram priznati da baš i nisam nekakav poznavatelj glasovnih promjena, ali ako već mogu birati, moj favorit je jotovanje, definitivno jotovanje iliti jotacija i to naročito ona dvodnevna, mada ni protiv trodnevne ne bi imao ništa protiv, dapače...i nije šuplja priča da je jota najbolja tek onaj tamo idući dan, a pogotovo ako je taj idući dan pojačamo s domaćim kobasicama i kuhano-pečenom hamburger slaninom...nego, da mi ne dužimo, već da pomalo zaključimo priču: priprema jote je zapravo vrlo jednostavna i ne iziskuje nekakvo posebno kulinarsko umijeće, njezin rezultat je naprosto obarajući, drugi pijat te obori na leđa gdje god da se nalazio, a nedoumica oko imena cook-a koji je prvi otkrio jotu, ostat' će nedoumica, mada se očevici kunu da je Jota zapravo ime lika, kojem je uslijed valjanja broda ili pak prekomjerne koncentracije ruma u krvi, uspjelo pomiješati kiseli kupus i fažol, slučajno ili ne, e to sad više i nije toliko važno, no zato je važno imati na umu da se dobar grah daleko čuje...jaaaako daleko...dobar jek vam želim...

1/2 kg suhog fažola (trešnjevac)...1/2 kg kiselog kupusa...1 kg suhog mesa (dimljena špic rebra)...25 dag dimljene pancete...1 veća kapula...2 mrkve...1 svježa paprika...1 manji feferon (ljuti)...5-6 režnjeva češnjaka...celer (list + korijen)...peršin (list + korijen)...pasirana rajčica...2 žlice konzerve od rajčice...svinjska mast...crvena mljevena paprika (slatka dimljena)...4 lovorova lista (suha)...papar u zrnu...mljeveni papar...sol...