...krumpirovi kroketi...

  

...ako vas je barem jednom mjesečno (u sam cik zore) budio onaj zastrašujući, sablasno-jezivi urlik...aaaalllaa krompiraaaa...e onda nema nikakve sumnje, i vi ste nekoć živjeli u mojoj ulici, u onoj mojoj staroj ulici...no ne znam kako vi, ali ja se evo sve do danas nisam zapitao, odakle dolaze (ne krumpiri, već ti njihovi prodavači) i prodaju li oni išta drugo osim krumpira te zašto se iz njihovih gromkih grla nikada nije začulo...aaaallla kapuleee...ili...aaaallla mrkve, paprike, grejpfruta...zapravo, znam da se vi ne zamarate takvim stvarima, vas to ne opterećuje, vi se jedino možete zapitati; ma koji je sad ovo kua !?...recept za krokete (neš ti jela) ili gozba za vrane...dunque, vratimo se mi krumpirima, krompirima, kumpirima krumpijerima, patatama, krtolama, krtuljama, podzemnicama, zemljacima, tj. gomolju koji je u naš vrt došao drito s Anda i kojeg su preko-prekostari Kečuanci (bar nam tako tvrde očevici) uzgajali pred više od 7000 godina i to ne jednu, nego više vrsta, tj. sorti, a nazivali su ga sasvim jednostavnim imenom...papa...

...kečuaneri su u najmanju ruku bili čudan narod s čudnim običajima (kao da mi nismo, čudni), no bolje da smo skupili neke običaje od njihovih ljama (pljuneš na nekoga ko ti se zamjerio), nego od onih full poremećenih esmeralđana...dakle, kod pripreme kroketa, uostalom kao i kod pripreme svih ostalih jela, ima važnih i malo manje važnih stvari na koje bi trebalo pripaziti, a u ovom našem slučaju, tri su vrlo važne stavke na koje bi trebalo obratiti posebnu pozornost ukoliko želimo, a naravno da želimo u konačnici biti zadovoljni dobivenim rezultatom...rekosmo; krumpirovi kroketi...e pa krenimo redom...

- vrsta krumpira: u obzir dolazi isključivo bijeli krumpir i to onaj brašnasti/brašnjavi po mogućnosti što stariji, odležani, a nikako i nikada, niti u kojem slučaju, u ovu svrhu ne koristimo crveni ili mladi vodenasti krumpir jer s njim nećemo napraviti ništa, baš ništa, ali dobro, ako baš morate...samo da kasnije ne bi pričali okolo kako niste bili upozoreni.

- vrsta brašna: oštro pšenično brašno (tip 400) je preporuka, no i lapo-lapo kombinacija, tj. mješavina oštrog i glatkog pšeničnog brašna u omjeru 50/50 nije isključena, kao niti kombinacija s kukuruznim brašnom koje će budućim kroketima dati onu slatkastu notu 

- omjer: kuhani krumpir i brašno bi se trebali umijesiti u omjeru 3 naprema 1 (naravno, u korist krumpira) i to je vrlo bitna stavka ukoliko želimo, a želimo...

...no, najprije se nekako trebamo dočepati krumpira, ako mislimo, a izgleda da mislimo, pripremati kroketiće...živite li primjerice na srednjem ili južnom jadranu, bliski susrest s ličkim krumpirom vam je zagarantiran pošto one tete na pijaci najčešće prodaju samo oriđiđi "lički" krumpir, a lički krumpir je zajednički nazivnik za svaki onaj krumpir koji šleperom prođe kroz liku...no samo rijetke picajzle idu za tim da je isti taj krumpir dobio etiketu "lički" zahvaljujući jakoj buri koja je sinoć zatvorila jadransku magistralu pa je krumpir (koji je prije par dana doplovio brodom iz egipta ili sa cipra) morao na tržnicu zaobilaznicom, preko like...e sad, ako baš nemamo vlastitih krumpira ili ako već ranije nismo uspjeli (iz susjedovog podruma, drvarnice, šupe, garaže) iskopati bar kilu starog krumpira, najbolje bi bilo da pripremu kroketa odgodimo za...tamo neki drugi put, tj. dok susjed ne nabavi odgovarajuće krumpire i pohrani ih na za to predviđeno mjesto...

...pošto baš nikad (pa tako niti ovaj put), nisam posumnjao u vašu sposobnost nabavke namirnica, možemo odmah krenuti s pripremom kroketa...krumpir najprije operemo, a onda ga neoguljenog stavljamo kuhati, kuhamo ga u nezasoljenoj vodi od 30 pa do 45 minuta (ovisno o njegovoj veličini) i pritom pripazimo da nam se krumpir ne raskuha, zatim ga ogulimo (čim se ohladi toliko da ga možemo držati u ruci) pa ga protisnemo ili naribamo koristeći ribež, kad već nemamo štrukapatat, tj. gnječilicu za krumpir...potom naribanom krumpiru dodajemo jaja, maslac, sol, svježe ribani parmezan i svježe ribani muškatni oraščić, dok brašno dodajemo postupno...sve zajedno izmiješamo i mijesimo dok ne dobijemo tijesto koje će se odvajati od stijenki posude, potom tijesto izvadimo, oblikujemo ga u štrucu i ostavimo na pobrašnjenu podlogu da odleži malo, ali malo...

...nakon 10 do 12 minuta tijesto razdijelimo na više "loptica" pa od tih loptica pravimo valjke debljine (srednjeg) prsta, potom valjke režemo na dužinu od oko 5-6 centimetara  i paniramo (brašno, jaje + mlijeko, krušne mrvice) te pržimo u dubokoj masnoći...kada nam kroketi dobiju zlatno-žutu boju, vadimo ih na salvetu koja će upiti višak masnoće i poslužujemo uz...ma s čim god želite ili mislite da bi se dobro slagali, primjerice; dobro ih možete "prodat" uz bilo koju vrstu gulaša, a pogotovo onog od divljači ili recimo uz šnicle u šugu (saftu) pa uz pileći ili pureći file "sakriven" u umaku od buđavog sira (gorgonzola/roquefort/danablu/stilton), možete i uz umak od gljiva (vrganji/šampinjoni), umak od borovnica, kiselog vrhnja, slatkog vrhnja ili uz bilo koji umak na bazi vrhnja ili majoneze, ma s čim god da ih sparite, nikako nemorete falit, kroketi uvijek prolaze...

...da li su kroketi izvorno rvacki, tj. da li je prve krokete izradila stanovita gospođa Kata (nakon što je s onim gospodinom pobrala celer, ne čekajući da se pojavi mjesečina) te istima, poradi izlaska na inozemno tržište nadjenula prigodan naziv; cro-kety...nikad nije potvrđeno, kao što nikada nismo dokučili, je li one prve kroasane umijesio pekar hrvatskog podrijetla koji je snivao stoljetni hrvatski san (mijesio ih je valjda u noćnoj smjeni pa zbog toga kroasani imaju onaj svoj prepoznatljiv oblik...oblik polumjeseca), niti smo ikad dokučili, je li kroasane od istog tog umornog i noćnim radom iscrpljenog hrvata (valjda dok je jednog popodneva u svojoj podstanarskoj sobici od dva kvadrata spavao snom pravednika) maznuo nakakav lukavi austrijanac ili čak više tih nekakvih austrijanaca, a kasnije od austrijanaca, oni koji se sad kurče croissantom; sveprisutni francuzi...u svakom slučaju, ja na sve ovo samo mogu reći, krećite u akciju čim začujete ...aaaalllaa krompiraaaaaaa...i naravno, dobar tek vam želim...

900 g. bijelog krumpira (stari/brašnasti)...300 g. brašna (oštro tip 400)...4 jaja (2 za tijesto, 2 za paniranje)...50 g. maslaca...150 g. sira za ribanje (parmigiano reggiano/grana padano)...1 žličica muškatnog oraščića...1 dl. mlijeka...krušne mrvice (prezla)...ulje...sol...

...izolirani žablji bataci & tartar umak...

 

...frankenstein vs. žablji bataci ?!...alessandro giuseppe antonio anastasio volta...no da ne bi došlo do zabune, moramo odmah napomenuti, kako sva ova gore navedena imena pripadaju jednoj te istoj osobi, tj. onom elektrostatičaru bez kojeg bi čitanje (konkretno ovoga recepta) s vašeg prijenosnog računala, laptopa, notebooka, netbooka, ultrabooka, tableta, androida ili čak najobičnijeg mobitela, bilo nezamislivo, a zašto nezamislivo...pa upravo zato jer je spomenuti čiko izumio bateriju, tj. niz spojenih galvanskih elemenata koji kemijsku energiju pretvaraju u električnu, no ne bi čika volta taj svoj elektrostatički stup nikad složio da nije bilo barba galvanija, zapravo galvanijevog maštovitog kuhara, koji se baš tog maglovitog ponedjeljka (06. studnenog, godine Gospodnje 1780.) odlučio za pripremu netom nabavljenih žabljih; krakova/bataka/nožica...quindi, cosce di rana...

...luigi galvani, potomak bolonjskog zlatara domenica i četvrte mu žene barbare, nije pripadao aristokratskom društvu pa je karijeru morao započeti studirajući teologiju, no ubrzo se uspio prebaciti na studij medicine, završiti ga i tako postati liječnikom, postati profesorom praktične anatomije, postati priznatim kirurgom, postati fizičarem, postati znanstvenikom, ma svaštanešto je naš luigi uspio postati, što nam samo potvrđuje onu teoriju, kako se trud uvijek isplati...dobro sad, možda ne baš uvijek, luigi je primjerice umro u 61. godini poput većine velikana; siromašan, u bratovoj kući, prosinca mjeseca 1798. sjebala ga kurva politika, nije se želio prikloniti napoleonu i zakleti se na lojalnost (btw. u to doba je sjeverna italija bila pod francuskom okupacijom) zbog čega je i dobio pedalu s bolonjskog sveučilišta, a to je zapravo bio početak njegovog kraja, samo što on to tada, izgleda još nije znao...uzalud mu sva ona bioelektrična sila kad...povero luigi...

...profesore, profesore, guarda što sam nam danas pribavio per mangiare...uzbuđeno je vikao galvanijev kuhar ulazeći u laboratorij...i taman kada je želio pokazati što je donio, svežanj u kojem su bili zamotani žablji bataci se raspao, bataci se rasuli po radnom stolu (na kojem je galvanijev asistent upravo izvodio eksperiment sa statičkim elektricitetom) i pokrenuli lavinu neobičnih reakcija...asistent je sasvim slučajno, metalnim skalpelom dodirnuo žablji batak, dok je ovaj bio u doticaju s drugim metalom što je istog trena izazvalo, ne samo trzanje žablje nožice i iskru na električnoj spravi koja se nalazila na radnom stolu već i veliko zaprapaštenje galvanija, a bogami i galvanijevog kuhara, koji se brže-bolje bacio na "hvatanje" preostalih žabljih krakića jer mu se u tom trenu činilo da bi isti mogli, ne samo odskakutati već i preskočiti ručak, ni ne sluteći da je baš on taj, koji je indirektno, otkrio bioelektricitet, ma što god da to bilo...la vera cucina italiana... 

...skupivši na brzinu, sve one naokolo razasute krakove koje je nekako uspio pohvatati, zbunjeni kuhar je istog trena odlučio žablje nožičice (da se više ne bi trzale ili da ne bi odlutale, tamo negdje) izolirati, tj. "obući" u pšenično brašno, razmućena kokošja jaja i krušne mrvice jer je negdje načuo da je prezla vrlo dobar izolator pa stoga ni mi nećemo previše eksperimentirati, već poput njega učiniti nešto slično...najprije brašno pa jaja pa prezla, a oni koji baš i nisu na TI sa strujom, mogu dodatno izolirati žablje batačiće tako što će još jednom ponoviti isti postupak, samo ovaj put bez brašna jer...sicuro è sicuro...

...dunque...žablje batake/batkove/batke ili krakove/krake ili nožice/noge (ma kako god ih mi nazvali), najprije operemo u hladnoj vodi pa nježno posušimo, zatim ih pokapamo s nekoliko kapi limunovog soka te popaprimo, potom uvaljamo u brašno pa umočimo u razmućeno jaje (koje smo posolili i dodali mu sasvim malo mlijeka), pospemo prezlom u koju smo umiješali dvije žlice izribanog parmezana...e sad, ne bi bilo loše kada bi nam se pri ruci našlo brašno od slanutka, što će reći čičvarde/nauta/leblebije...znam, skupo je jebiga, kilogram stoji preko četrdeset kuna, a za tu lovu kod lokalnog mlinara možete dobiti čak više od 10 (deset) kilograma bilo kojeg drugog brašna prema vašem odabiru (pšeničnog/integralnog/raženog/kukuruznog/ječmenog) pogotovo ako u mlinicu uletite sa svojom vrećom i dvije-tri hladne pivuše, možda bocom domaće brlje ili jednostavno ponesite litru i litru jerbo, nije mlinar sitničav tip...nikad bio...bar koliko se ja sjećam...

...dakle, tako panirane žablje nožice pržimo u ne odveć vrućem ulju (maksimalno 170°c) sve dok ne poprime prekokrasnu zlatno-žutu boju, a zatim ih odlažemo na papirnatu salvetu koja će upiti višak masnoće pa poslužimo uz kriške svježeg limuna i naravno, tartar umak koji pripremamo na slijedeći način...u već pripremljenu domaću majonezu ubacujemo redom: protisnuti režanj češnjaka, fino usitnjenu ljutiku, dva do tri sasvim sitno sjeckana kisela krastavca, desetak usitnjenih kapara, tri do četiri usitnjena slana inćuna, sitno kosani kopar, sitno kosani svježi peršin, malu žličicu senfa, svježe mljeveni šareni papar, jednu jušnu žlicu limunovog soka i prema potrebi (za razrijediti umak) malo suhog bijelog vina...važno je znati, da omjer sastojaka ovisi isključivo o vama... 

...žablji bataci spadaju u onu skupinu jela koja se poslužuju bez pribora za jelo, jedu se prstima, onako zdravoseljački i ako ih do sad niste probali, uvelike bi mogli promijeniti vaše mišljenje i vaš stav o njima kao takvima...a sve one fine gospođice (velim fine, jer se u ovakvim slučajevima najčešće radi baš o njima), koje niti u ludilu takvo nešto ne bi okusile, a kamoli utrpale u usta (pošto im i sama pomisao da bi one "to" morale dirati usnama stvara nelagodu) bi se mogle iznenaditi, dok bi one druge, koje su prekovelikih očekivanja, mogle ostati pomalo razočarane, bez obzira što su od nekih svojih frendica čule kako je to baš...a da li je i što to točno princeza progutala, nakon što ga je poljubila, dok je ovaj još bio žabac ružni, vjerojatno znaju samo Tijana, Naveen i braća Grimm...

...i na kraju, moram kazati kako se neke nepravde kad-tad isprave pa su tako po luigiju galvaniju, osim galvanskih elemenata i galvanizacije, ime dobili: galvanometar (uređaj za mjerenje slabih struja i napona), galvanska struja (oni koji su ikad bili na fizikalnim terapijama znaju o čemu je riječ) te jedan mjesečev krater...neki kažu da je čak i mary shelley (britanska spisateljica) bila inspirirana navedenom galvanijevom epizodom kada je 1818. napisala roman pod nazivom frankenstein ili moderni prometej, koji se ujedno smatra prvim djelom znanstvene fantastike uopće...frankenstein vs. žablji bataci !?...dt...

žablji bataci 

1/2 kg očišćenih žabljih bataka...50 g brašna (od slanutka)...2 jaja...mlijeko...50 g krušnih mrvica...ribani parmezan...1 limun...ulje...sol...papar...

tartar umak

200 g majoneze...1 režanj češnjaka...2 manje ljutike...3 kisela krastavca (manja)...10-ak kapara...3-4 fileta slanih inćuna...1 žličica senfa...1 vezica peršina...kopar...1 jušna žlica limunovog soka...suho bijelo vino...šareni papar...

...balkanski ćevapi...

...ćevap u natopljenom somunu ili lepinji mekoj k'o duša s crvenim lukom, kajmakom i ajvarom...ma postoji li uopće balkanskije jelo od navedenog fast fooda, a koje se (iako izgleda baš onako fastfudovski) i ne bi moglo svrstati u skupinu brze hrane...bosanci ba imaju garant najbolje ćevape, srbi bre vrhunski kajmak bre, onaj užički, zna se b'e i ko je zadužen za somuni i lepinje, nema više na tuđina đep, slovenci pravijo da je slovenija tatkovinata na ajvarot bez obzira kaj su makedonci iznašli piperki, tako da hrvatima ne preostaje ništa drugo doli crveni luk, tj. kapula, gola kapula...crnogorci, oni će breknuti; ama đe ćeš avetinjo kuvat na vaku vrućinu jadan ne bio...ćevabdžinica balkan express...

...svijetom kruže razne priče, kada su jelte, ćevapi u pitanju...ima ih tol'ko da ne stignete svima povjerovat'...ipak, jedna od najromantičnijih je ona u kojoj se spominje nekakav beg kojem su na dan Kurban Bajrama uletili nenadani gosti, koje je naravno, trebalo na brzinu nahranit, a pošto beg nikad nije bio cicija (dok jelte, nije postao beg), zapovjedi kuharici da im nešto brzinski pripremi...pogađate, domišljata kuharica je od onoga što je imala, pripremila ćevape, no ostat će vječita tajna, da li je (dok ih je onako oblikovala) mislila na bega ili na nekog drugog...drugu priču ispričao je jedan bivši mesar po kojem ćevapi vuku porijeklo iz andaluzije, a prave se od četiri vrste mesa, od goveđeg vrata i goveđih rebara te janjetine i konjetine...prema njegovom receptu, meso se poput divljači neko vrijeme drži u pacu, a zatim se melje, dodaju se začini te se ostavlja da odleži još jedan dan i potom se priprema...isti taj bivši mesar, kasnije je postao policajac...ne znam, zašto me to ne čudi...priča treća kaže da su ćevapi zapravo turska izmišljotina stara više od 500 godina nastala kao svojevrsna inačica perzijskog qevaba...nego, da mi krenemo...

...vrlo je važno (kada su ćevapi u pitanju) izabrati odgovarajuću vrstu mesa, a mi ćemo, za rolanje ovih naših ćevapa, upotrijebiti junetinu, čistu junetinu, od tri različita dijela: juneće plećke 50%, junećeg vrata 30% i juneće potrbušine 20%...no prije nego li meso izrežemo na manje kockice (kao za gulaš), očistit ćemo 3 do 4 režnja češnjaka, malo ih prignječiti i ubaciti u 1 decilitar vode, zatim kratko prokuhati pa kad se voda u kojoj smo prokuhali češnjak ohladi, preliti, a zatim i posoliti (cca. 2% soli od ukupne težine mesa) narezano meso te ostaviti da fermentira i odleži u frižideru najmanje 24 sata na srednjoj frižiderskoj temperaturi, a to je negdje između 5 i 7°c...i bi veče i bi jutro, dan prvi... 

...nakon što je meso odležalo (kao što smo se i dogovorili), meljemo ga na onoj klasičnoj mašini za meso i to obavezno dva puta, koristeći se pritom srednjom šajbom (8-10 mm), potom to samljeveno meso idućih 30-ak minuta miješamo golim rukama, uz povremeno dodavanje mineralne vode (može sarajevski kiseljak) nakon čega ga vraćamo u hladnjak da odleži narednih dvanaest sati...kada nam meso, koje izvučemo iz hladnjaka, ponovno obasja svjetlost danja, ubacimo ga u mašinu i sameljemo još jednom, no ovog puta na manjoj šajbi (3-4 mm), dodamo mu malo papra (prema želji) pa sve dobro izmiješamo, naravno golim rukama, a zatim opet turimo, u frižider...i bi večer i bi jutro, dan drugi...

...svakako je dobro znati još par stvari o ćevapima, a jedna od najvažnijih je ta, da meso cijelo vrijeme mora biti u hladnjaku i da iz hladnjaka ide direktno na roštilj, koji mora biti dobro zagrijan i premazan junećim ili janjećim lojem, jer će se u protivnom ćevapi zalijepiti za podlogu...ćevapi na roštilju nikako ne smiju mirovati, ma ni u ludilu, već ih treba konstantno okretati, a idealno pečen ćevap je samo onaj ćevap, koji je (kada ga prepolovimo) u sredini zadržao malo one roze boje...ćevape oblikujemo neposredno prije pečenja, koristeći matalni tub koji će ćevapima, osim onog karakterističnog izgleda dati i kompaktnost, a pečemo ih na ćumuru jer ako nema ćumura, nema ni ćevapa...uz prave ćevape se ne toči pivo, niti se poslužuje vino, već jogurt ili kiselo mlijeko, ali ne zato jer je tako zbori mudri efendija ili zato što se ćevabdžinice kao furaju na onog tamo nekog McDonald's-a pa ne poslužuju alkohol, već zato što jogurt najbolje neutralizira onaj neugodni miris crvenog luka koji se pojavljuje nakon...i bi veče i bi jutro, dan treći... 

...priča četvrta veli da roštilj potječe s kavkaza, a vjerojatno samim tim i ćevapi koji su u leskovac stigli preko turske, grčke i makedonije, da bi se iz leskovac proširili po celoj vasijoni uključujući i kumovu slamu...e sad, da li su se ćevapi iz leskovac proširili i na sarajevo, travnik, banja luku, tuzlu, zenicu, to vam ne mogu sa sigurnošću potvrditi, ali vam zato mogu otkriti svih deset, nadaleko poznatih zapovijedi...od leskovac, naravno...

# ako nemaš merak na jedenje, ne se pipaj oko ćevapi...
# ćevapi su za ljudi...
# od meljeno meso od plećku, od šiju na bika i od paflaku...
# kad se ubavoi izmesi, turi se na led, da prespie...
# ujutro se izmelje još jed’n put...
# kad meso odvugne, turi se na žar...
# ćumur mora da je iz planinu...

# domaćica da je ubava... 

# domaćin da ne e budala...
# kad se toj udesi, ćevap san ripne na čoveka, u tanjir...

...takvi ćevapi praviv se samo u leskovac, no na kraju, jedno je ipak sigurno, onaj pravi, originalni recept za ćevape vam nitko, nikada, niti pod kojim uvjetima neće otkriti...veća je vjerojatnost da vam padne šaka originalni recept za coca-colu, nego recept za ćevape, zapravo, prije ćete saznati tko je te 1963. riješio JF kennedya, na koju su točno planetu mali zeleni odvezli elvisa, je li bruce lee 1973. emigrirao u hong kong i da li je drug tito zaista bio ruski špijun, nego što ćete doći do saznanja koji su ćevapi najbolji u regionu; leskovački, novopazarski, sarajevski, banjalučki, travnički ili tuzlanski i od kojih se to sastojaka i na koji način prave, a zašto...mislim, zašto to nećete saznati, e pa zato što taj recept možda ni ne postoji, već su sve to samo varijacije na temu, a uostalom i ovo je bila jedna od...prijatno, bujrum, bëftë mirë, пријатно јадење, dobar tek, uslast vam bilo...

 

1 kg junetine (plećka 50%, vrat 30%, potrbušina 20%)...3-4 režnja češnjaka...mineralna voda (sarajevski kiseljak)...20 g soli...papar...

...ajvar-ajver-ajvarot...

 

...Filp je napustio Olimpiju, no da budemo samo malo precizniji...Filip II. makedonski, napustio je epirsku princezu Olimpiju pa uletio u Euridikin zagrljaj...vjerojatno nikada nećemo saznati, je li on to učinio zbog njezinog imena (stara majka se također odazivala na ime Euridika /edipov kompleks definitivno isključen/) ili samo zato što je ova potonja pravila bolji ajvar od gospođe olimpijade...doduše, takvo što nikada nije potvrđeno, ali ni demantirano pa je za vjerovati kako s tim nikada nećemo biti na čistu...no bilo kako bilo, Filip je (uostalom kako to i doliči svim velikim facama) svoju ljubav platio glavom ili što bi zlobnici rekli...ajvar ga došo glave...btw. naokolo se šuška, kako je njegova likvidacija naručena upravo od strane ljubomorne Olimpijade epirske i njihovog sina Aleksandra III makedonskog (само за пријаTелиTе Александар Велики) koji je ubrzo nakon toga, s navršenih 20 ljeta zasjeo na prijestolje, da bi do ljeta 30-og potaracao sve što se dalo...

...Filip je napustio Olimpiju, no da budem malo precizniji...mladi bosanskohercegovački košarkaš po imenu Filp (prezime poznato redakciji), napustio je ljubljansku Olimpiju i vratio se u zavičaj...takoj sem si pomislil, a da nije i ovaj o'šo zbog ajvara, jer...prolazi sve, sva ljeta, zime sve, al' naša ljubav prema ajvaru zar ne, nikada neće proć...(dobri stari jimmy)...no Pilip II makedonac i Pilip krilni centar bosanac baš i nisu imali previše toga zajedničkog osim; imena i toga što su obojica bili u vezi s Olimpijom te gajili ljubav prema domaćem, izvorno-makedonskom ajveru, onom koji je danas zaštićen (nećete ovo vjerovati) pod imenom ajvar, kao jedan od masu onih baš-baš autohtonih "slovenskih" proizvoda i sve to zahvaljujući Olimpiji...za pretpostaviti je da se u ovom slučaju radi o onoj ljubljanskoj Olimpiji ili...zdaj pa res ne vem, sploh ne vem, za kaj pravzaprav gre...

...bolan Haso, što je tebi bolje: ajfon ili ajped...upita Mujo...ne znam jarane, ali meni je ajvar zakon...dakle, ovo što ćemo mi danas pripremati nije ni makedonski (iako moram priznati da mu je nekako najsličniji), nije niti srpski, niti bosanski, ni hercegovački, ni hrvatski, ni bugarski, niti kineski, a ponajmanje slovenski, ovo je jednostavno ajvarot, naš ajvar, vaš ajvar, moj ajvar, samo što nemam para, a i prekasno je da ga sad zaštitim, no pustimo mi sad te priče čiji je ajvar (najvažnije je da ga imamo) i hvatajmo se posla, pošto će nam za ono što sad slijedi; trebati malo više: truda, volje i naravno; vremena...

...makedonske, crvene rog paprike, najprije operemo i dobro posušimo (to je vrlo bitno) zatim ih stavljamo na roštilj ili u zagrijanu pećnicu te ih pečemo sa svih strana i to na najvećoj temperaturi (250° c) sve dok im kožica djelomično ne potamni i ne počne se odvajati...tako pečene paprike stavljamo u najlon vrećicu ili prigodnu plastičnu posudu sa poklopcem te ih puštamo da se pare najmanje pola sata (kako bi ih kasnije mogli lakše oguliti), potom pečene paprike očistimo od sjemenki/košpica/koštica/špica (ako to već nismo učinili prije samog pečenja, što bi vam i preporučio) pa sa njih u potpunosti odstranimo kožicu te ih ostavimo da se ocijede...ako imamo puno paprika, najbolje bi ih bilo ispeći navečer i pustiti da se ocijede preko noći, sve do sljedećeg jutra...balancane također ispečemo (u komadu) pa kada se malo ohlade, ogulimo ih i ocijedimo...time smo završili s onim najmržim i najdosadnijim dijelom rabote koja je vezana uz pripremu ajvara, no u konačnici, sav uloženi trud će vam se višestruko isplatiti, pod uvjetom da...

...pečenu, oguljenu i ocijeđenu papriku meljemo (najbolje na ručnoj mašini za meso) naizmjence s balancanama, češnjakom i ljutim feferonima...u prikladnu posudu ulijemo pola pripremljenog ulja pa mu dodamo samljevenu smjesu i sol, sačekamo da zakuha, zatim smanjimo vatru i uz neprekidno miješanje kuhamo oko dva sata, povremeno dolijevajući ostatak ulja i (po potrebi) soli, pazeći pritom da nam se ajvar ne uhvati za dno posude...ajvar je gotov kada tekućina iskuha i kad za kuhačom prilikom miješanja ostaju "brazde" tj. vidljivi tragovi...staklenke koje smo dobro oprali i sterilizirali (oko pola sata na 100'c) vadimo iz pećnice pa u njih krcamo (skroz do vrha) vruć ajvar pazeći pritom da nam staklenke budu dobro popunjene, tj. da u njima ne ostane praznine...kad smo sve staklenke napunili i zaklopili, okrećemo ih naopako (poklopac prema dolje) i vraćamo u isključenu pećnicu koju smo prethodno zagrijali na nekih 120'c te ih tamo ostavljamo preko noći...drugi dan, kada ih izvadite, možete s njima što god hoćete...

...znate što je to brinjal, jelda...znam da znate, samo što se evo baš sad, ovog trena...Ibn al-Bayṭār rođeni andalužanin bio je botaničar, farmaceut, liječnik, travar, znanstvenik, svaštanešto je bio, a vele da je bio i prvi koji je u svom ljekopisu (farmakopeji) zabilježio postojanje brinjala i to još početkom 13. stoljeća, što je izazvalo veliku zainteresiranost svekolike javnosti...zainteresiranost je bila čak tolika, da su ga Arapi već u 14. stoljeću donijeli u Španjolsku, odakle je brinjal metastazirao na Grčku, Italiju i ostale zemlje mediteranske...brinjal je porijeklom iz Indije i tamo mu tepaju da je kralj povrća, dok ga u našim krajevima jednostavno nazivaju; patlidžan ili balancana bez kojih danas, ruku na srce, ne bi niti bilo pravog ajvara...a osim što ga koristimo za ajvar, znamo ponekad napraviti i musaku ili ga baciti na gradele, onako isfetanog, no najčešće ga koristimo kao emoji/emotikon i to u onim kasnim noćnim satima, da bi nekome vizualizirali svoju trenutnu, jelte, kažu rezultati dobiveni nakon ispitivanja javnog mnijenja...možda ste pomislili da sam zaboravio...ne, nisam zaboravio na drevni kineski poljoprivredni traktat iz 544. godine u kojem se po prvi put spominje patlidžan, no tko će baš svima vjerovati...

...uglavnom, ako je vjerovati perzijancima, perzija je pradomovina ajvara koji se nekoć dilao jugozapadnom azijom pod nazivom khav-yar, no havyar je zapravo turski naziv za ikru, tj. kavijar koji nema apsolutno nikakve veze s paprikom, ali ima s makedonijom jer ajvar je ustvari makedonski kavijar...ovo vam baš i nije najjasnije, jelda...e pa moram vam priznati, u povjerenju, da nije ni meni, bilo...a potiče li paprika iz uprženog ajvara ljude na agresiju ili samo djeluje poticajno na osvajačke ambicije pojedinca kao takvog, e to vam zaista ne bih znao reći, možda potiče i jedno i drugo, a i ono treće (obrambeni skok tj. skok u obrani), ali zato znam, da su makedonci, barem oni koje ja poznajem, svi odreda miroljubivi i da puno-puno vole ajver...dakle, uzmemo li u obzir stečeno iskustvo s makedoncima i ajvarom, doći ćemo do logičnog zaključka; kako Filip II baš i nije nešto pretjerano trošio domaći ajvarot, no u svakom slučaju, trošio ga je puno više od onog Aleksandra velikog slovensk. upsss...makedonskog...пријатно јадење vam želim...

15 kg crvenih paprika (rog)...5 kg patlidžana (balancana)...3 glavice češnjaka (srednje veličine)...3-4 ljuta feferona (veličine 20-ak cm)...9 dl suncokretovog ulja...3 dl maslinovog ulja...3-4 jušne žlice soli...svježe mljeveni papar...

...cordon bleu...

...još samo jedan trenutak monsieur le bourreau, molim vas...svjedoci se kunu da je giljotinator doista sačekao trenutak, a onda...i eto, tako je Madame du Barry (službena ljubavnica Louisa XV.) okončala karijeru kurtizane...no osim po posljednjoj rečenici i sklonosti prema muškarcima, Madame će ostat upamćena i po tome što je voljela fino papati, te što je jedne večeri pozvala kralja (koji je btw. do tada bio uvjeren kako veliki kuhari mogu biti jedino muškarci) k sebi na večeru...mon chéri, ovo je izvrsno, c'est fantastique, ovo je ukusno i dobro poput jela koja se pripremaju na mom dvoru, a tko je Vaš novi kuhar, molit ću lijepo...upita kralj punih usta...kuharica Vaša Visosti, ovo jelo je pripremala kuharica, a ne kuhar...ponosno odgovori Madame...žena zna kuhati i za to joj treba odati priznanje, odlikovati je sa ništa manje doli -cordon bleu- ordenom...reče kralj pa u usta utrpa još jedan oveći komad ponuđenog mu odreska...e sad, da li je baš te večeri kralju bio serviran odrezak koje je kasnije dobio naziv -cordon bleu- to nikada nećemo saznati, ali nam nitko ne brani vjerovati u autentičnost ove priče...

...vjerojatno ste već negdje čuli za red siromašnih vitezova Krista i Salomonova hrama, tj. čuvene vitezove Templare, kao što ste čuli i za vitezove okruglog stola, glasovite vitezove koji su bili u službi kralja Arthura, za pretpostavit je da ste čuli i za onog Viteza Grigora, no jeste li ikada čuli za Red vitezova Duha Svetog...viteški red osnovan u doba francuske apsolutističke monarhije u 16. stoljeću, čiji su članovi, osim što su svi odreda bili pripadnici visoke aristokracije (uključujući i članove kraljevske obitelji) te što ih je sve do jednog krasio -križ reda duha svetoga- (malteški križ, kojeg su kao orden nosili obješenog na širokoj svijetloplavoj vrpci po kojoj su u konačnici i dobili nadimak cordon bleu) bili poznati i po ceremonijalnim žderačinama...okupljali bi se na legendarnim gozbama prezentirajući visoko kulinarsko umijeće prvenstveno s namjerom da kasnije potaracaju sva ta prekokrasna jela, no nitko ne garantira da je baš jedan od tih vitezova u svom kulinarskom zanosu pripremio odrezak, te ga nadjenuo, imenom -cordon bleu-...

...1830. započinje utrka transatlantika (prekooceanskih brodova) koja, iako neslužbena, postaje sve zančajnija među brodarskom konkurencijom, naravno da u ono vrijeme nije bila mala stvar ponijeti plavu vrpcu, nagradu, koja bi se svake godine dodijelila onome koji uspije u najkraćem mogućem vremenu prijeći atlantik...a kada je ljeta gospodnjeg 1906. Vojvotkinja od Roxburghea kumovala porinuću transatlantika Mauretania, nije niti slutila da će tri godine kasnije, upravo "njenom" brodu biti dodjeljena prijelazna plava vrpca, a još manje, da će istu u svom posjedu zadržati narednih dvadeset godina... no izgleda da to nije iznenadilo samo nju, već i kuhara na njemačkom brodu Bremen ...šefeee brzo nam pripremite nešto za jelo, uskoro stižemo, najsmobržiji transatlantik na svijetu, upravo smo skinuli Maury...vikao je kapetan svom kuharu, dok je ovaj, duboko zagledan u teleći schnitzel gruntao, kak' ga pripremit...pošto je kapetan bio švicarac, šef se (njemu u čast) odlučio za Gruyère (švicarski sir) kojim je napunio odrezak, a u čast dodijeljene im vrpce, odrezak nazvao -cordon bleu-...švicarcima vjerojatno nikada neće biti jasno, zašto je njemački kuhar, švicarskom odresku, dao francuski naziv...

...le cordon bleu ili kako bi se to unas reklo...plave trake, plave vrpce, plave lajsne, plave vezice, štrafte, fildešpanji, špagice, konopčići, niti, provlače se kroz tolike priče, da bi navodeći samo jedan manji dio njih, vjerojatno danas ostali gladni, gladni i bez ručka, zato pustimo sad priču i vatajmo se posla...

...dakle...teleći, pileći, pureći ili svinjski odrezak (ovisno o trenutnim mogućnostima) lagano potučemo batom za meso ili onim pečatnjakom kojim je šnicele tukao i pokojni tetak prije nego li je zbrisao s onom platinastom plavušom koja je, onako malo bacala na Merlinku...da, mislim na onaj pečatnjak s likom JFK-a...no tukli ga s ovim ili onim, najvažnije je da nam debljina odreska nakon tretmana bude oko jednog centimetra, zatim odrezak posolimo, popaprimo, pa na njega stavimo fetu šunke (pazimo da nam ta feta bude manja od odreska), na šunku položimo deblju fetu sira koju prekrijemo s još jednom fetom šunke, zatim sve to preklopimo s drugim odreskom, lagano potučemo krajeve, da nam se odresci spoje ili ih jednostavno pričvrstimo čačkalicama, "produkt" uvaljamo u brašno, potom umočimo u razmućeno jaje pa u prezlu...tako pripremljene odreske pržimo (na lagano zagrijanoj masnoći) sa svake strane oko 5-6 minuta, tj. dok ne dobiju onu zlatno-smeđu koricu...

...nakon prženja, odreske položimo na papirnatu salvetu koja će upiti višak masnoće, a zatim ih (dok su još topli) poslužimo zajedno s pečenim krumpirom ili onom "našom" francuskom salatom, naravno uz nezaobilaznu krišku svježeg limuna...i ko bi rekao da nam za pripremu jednog od najpoznatijih odrezaka na svijetu (kojeg mnogi svojataju) treba tako malo vremena, a osim što smo naučili kako se priprema, naučili smo i kako se pravilno naziva pa nema straha da ćemo i ubuduće naručivati gordon ble ili kondom blu ...a o L'Ecole de Cordon Bleu, Cordon Bleus afričkim vrapcima, Cordon Bleu Martellu, mladenkinoj plavoj podvezici i vjesnikovoj plavoj vrpci (koja to ionako više nije) nećemo ovaj put, hladi nam se...cordon bleu...dobar vam tek... 

 1 kg. telećih odrezaka (od ruže)...20 dkg. šunke...20 dkg. sira (Gruyère)...brašno...4 svježa jaja...krušne mrvice (prezla)...ulje...papar...sol...