...pizza domaćica...

...možete li se sad, evo ovog trena, right now, džast nau, sjetiti barem dvoje djece koja ne vole pizzu...teško, jelda...sjetiti se djeteta koje ne voli pizzu je isto kao i sjetiti se kad smo zadnji put naletjeli na ženu koja ima govornu manu, tj. ženu koja muca...onda, jeste li se sjetili ?!...ako jeste, e onda je to iznimka, a iznimke najčešće potvrđuju pravilo i ne samo pravilo već praiskonsku činjenicu da ono čime je većina žena obdarena nisu ni guzice ni sise (kak' bi to rekli tibiefovci) već urođeni dar govora ili iznimna oratorska sposobnost, retorika...ajd' sad, probajte još jednom...od trenutno prisutnih, tko je za picu ?!...

...pizza je (bar tako vele) autohtona talijanska izmišljotina, koja nema apsolutno nikakve veze sa Pisom, a još manje sa onim njenim tornjem, odnosno, najpoznatijom žbandanom građevinom na svijetu, a to što ste vi najbolju pizzu ikad, pojeli baš u piceriji kosi toranj i što se u talijanskom jeziku slovo Z (čak i kad je udvojeno) najčešće čita ili izgovara kao C (u nekim slučajevima i kao DŽ, ali nikako kao S), e to je nešto sasvim drugo, to je sad već stvar gramatike, talijanske gramatike...a pica !?...pa valjda svi znamo što je pica...

...osim što svi znamo što je pizza, znamo i to da je 11. 06. 1889. talijanski kralj Umberto I sa svojom suprugom Margheritom odlučio kušati, čime se to napuljska sirotinja hrani... Pizzeria di Pietro e Basta Cosi, zapravo njezin vlasnik (koji je ujedno i prvi pizzaiolo s certifikatom) Raffaele Esposito, je dobio tu čast, da nahrani kraljevsku obitelj...cuoco Raffaele je odlučio pripremiti tri pice (ne tripice, već...tre pizze), no zanimljivo je kako se nitko od svjedoka ne može sjetiti od čega su se točno sastojale prve dvije, očevici nikako da se dogovore, doduše neki od njih se onako, kao kroz maglu sjećaju, da je tu bilo i sira nekakvoga i origana i svinjske masti i maslinovog ulja i mozzarelle i bosiljka i češnjaka i plodova mora i pomidora i svačeganečegajoš, ali kada se radi o onoj trećoj "patriotskoj" pizzi, koja je bila složena u bojama ujedinjene italije (zelena, bijela i crvena), e tu nema nikakve nedoumice, svi znaju da je skrpana od rajčice, mozzarelle i svježeg bosiljka, kao i to da je dobila ime po kraljici Margheriti za koju je u konačnici i pripremljena, te da je od tada pa sve do danas, bila i ostala, najpoznatija pizza na svijetu...nema sumnje, njena pica je nadživjela i nju samu, kraljicu mislim...

...manje je poznato, kako nisu samo napolitanci ti koji su nemilice trošili picu, po pici su prašili i svestrani rimljani...evo recimo Klaudije, mmma nnnee, ne onaj picajol Klaudio iz susjedne picerije kvatro stađoni, već Tiberius Claudius Caesar Augustus Germanicus, narodu poznat kao Klaudije, a povijesti kao četvrti rimski car...doduše, ne znam je li on volio pizzu, ali znam da je mucao, a osim što je mucao, otrovao se gljivama i možda baš iz tog razloga pizza jedan dugi niz stoljeća, nije sadržavala gljive...njegov prethodnik Kaligula je bio (možda je to malo za reć) ekstremni hedonist koji je obožavao picu, tip je volio baš sve vrste pica i to bez obzira na njihovu veličinu, boju, oblik ili okus...s druge strane, njegov nasljednik, izgoreni Neron, bio je toliko zaluđen picom da je jednog dana, dok je valjda pokušavao upaliti krušnu peć, zapalio Rim...

...allora...pizza je vrlo jednostavno jelo i kao takvome mu valja pristupiti, nema potrebe previše komplicirati, čim jednostavnije tim bolje, zapravo, sve je samo stvar imaginacije, no želimo li pripremiti pizzu, koja će bar donekle nalikovati već spomenutoj i opisanoj Margheriti ili malo starijoj Marinari (origano, češnjak, svježi bosiljak i maslinovo ulje), e onda bi se ipak trebali pridržavati nekih, davno postavljenih polaznih osnova...btw. Marinara (starija - ribarska) i Margherita (mlađa - kraljičina) su (ako pitate one fetive napolitance) jedine dvije izvorno napolitanske pizze, dok su sve ostale samo varijacije na temu, no to ne znači da će naša pizza biti falša, dapače, svaka pica je posebna na neki...

...vjerojatno još samo u Napulju možete doživjeti onaj ritual u kojem cameriere dođe do vašeg stola, ležerno desnom rukom s lijeve podlaktice skine krpu pa njom udari dva put po stolnjaku, valjda da rastjera muhe te prozbori: prego signori...pristup je teatralan, ali baš takav mora i biti pošto se pizza u Napulju (za razliku od svih ostalih mjesta na kugli zemaljskoj) smatra ozbiljnim jelom pa se njenoj pripremi prilazi s određenom dozom poštovanja, koriste se uglavnom provjerene namirnice poput onih San Marzano rajčica koje rastu podno Vezuva, mozzarelle napravljena isključivo od svježeg bivoljeg mlijeka, djevičanskog maslinovog ulja iz Campanije, te domaćeg napuljskog bosiljka, a osim toga, koristi se i oštro pšenično brašno, svježi kvasac, topla voda (27-30°c) i morska sol...

...od brašna, kvasca, vode, ulja i soli, umijesi se tijesto koje nakon tretmana (pokriveno) odmara najmanje sat vremena, a ako vam baš i nije frka, bilo bi dobro ubaciti tijesto u hladnjak i ostaviti ga da odleži naredna 24 sata...još jedna od karakteristika originalnog tijesta za pizzu je ta, da se tijesto mijesi ručno, bez ikakvih kuhinjskih pomagala, koriste se samo dlanovi i prsti, a promjer pizze ne bi smio biti veći od 35 cm, kao što ni debljina pizze u sredini ne bi smjela prelaziti 33 mm....nakon što se tijesto razvuklo i oblikovalo, na njega se nanosi (u smjeru kazaljke na satu) pasirana rajčica, začinjena s malo soli i maslinovog ulja, te komadići mozzarelle, potom se sve ukrasi listićima svježeg bosiljka i poškropi s još par kapi maslinovog ulja...tako složena pizza se ugura u krušnu peć na 485°c i tamo ostaje punih 60, a u nekim slučajevima čak i do 90 sekundi...ecco, cosi...

...ako ste tražili nekakav wow recept za pizzu, onda ste definitivno na pogrešnom mjestu jer sve gore navedeno je samo osnova, kreaciju prepuštam vama, a kreacija ponajprije ovisi o onome, čime trenutno raspolaže vaš frižider...preko tijesta razvučemo passatu, poškropimo maslinovim uljem pa kombiniramo: šunka, pršut, panceta, kulen, vratina, tuna, slani inćuni, gamberi...gljive, paprika, kapula, artičoke, cherry rajčice, kukuruz, masline...gouda, edamer, tilsit, mozzarella, gorgonzola, parmigiano, pecorino, ricotta, vrhnje (najmanje dvije vrste sira ubaciti u kombinaciju)...bosiljak, origano, rikula...aha, upravo tako, ponekad je priprema pizze zapravo samo izgovor za čišćenje frižidera, ono kao kad pripremamo...juhu od povrća iliti povrtnu juhu...opustite se i budite kreativni...

...eh da, sad sam se sjetio nje...Norma Jeane Mortenson...ona je mucala, to znam, ali ne znam je li ljubila picu više nego onaj rimljanski mucavac Klaudije...picu ili pizzu...kako napisati, a da baš svima bude razumljivo, veeelika pizza ili mala pica...bivša kvartovska pizzerija se dosjetila pa je složila reklamni slogan koji je glasio...od pičetine do pičića... izgleda da je ipak sve samo stvar gramatike, hrvacke gramatike...i kad malo razmislim, možda je upravo to razlog zbog kojeg je kvartovska picerija bivša...buon appetito...

300 g oštrog pšeničnog brašna (tip 400)...20 g kvasca...2 dl tople vode...1 žlica soli...maslinovo ulje...200 g rajčice (pulpa)...100 g mozzarelle...svježi bosiljak...i sve ostalo što vam padne na pamet ili mislite da bi se dobro uklopilo u vašu pizzu...

...starogrčka salata...

...gyros, moussaka, fasolada, souvlaki, tzatziki, horiatiki, pastitsio...što mislite, iza kojeg od ovih naziva se krije čuvena salata, svekolikoj javnosti puno poznatija pod nazivom: grčka salata, koju pojedinci iz nekog razloga miješaju s onom bugarskom, tj. šopskom salatom...ma znate ono; pomidori, kukumari, paprika, kapula, feta sir, masline, origano, kapari...naravno da znate; šarena, osvježavajuća, sočna, ukusna, hranjiva, kalorična...

...stari Zeus je bio faker i to ne običan faker već onaj incestuozan, oženio je sestru Heru koja je (osim što je bila ljubomorna do boli) znala da braco praši sve naokolo, sve što se kreće...i tako jedoga dana, Zeusu bijaše malčice dosadno, naime to večer nisu prenosili niti ligu prvaka ni ljubav je na selu pa siroti Ζεύς nije znao di će sam sa sobom i zato odluči prošetati down by the riverside, ne bi li malo razbistrio glavu...došavši do rijeke imao je što i vidjeti, prekoprekokrasna Semela (ma neee, ne ona protina kći, već semela) se brčkala u obližnjem plićaku, pokušavajući sa svog putenog tijela sprati krv kojom se zasrala dok je žrtvovala bika upravo na zeusovu oltaru...i eto tako se naš napaljeni Zeus (gledajući je krišom kroz trsku i šaš) zaljubi...ono, opet zaljubi...a jebiga, štaćeš...

...mislim da nema potrebe opisivati što se dalje događalo...uglavnom, braco se pretvorio u orla, semela zatrudnjela, a seka popizdila, načisto...svjedoci, među kojima se nalazio i sveprisutni Homer, ne Simpson već onaj...ho mè orōn...(onaj koji ne vidi), se kunu da nikad prije nisu vidjeli tako raspižđenu Heru, koja je čvrsto odlučila pronaći način kako da toj smrtnici Semeli dođe glave...slijedi sad čitav niz situacija koje su se tu izdogađale, no mi nećemo ulaziti u njihovu problematiku pošto nas je život naučio da gledamo svoja posla i svoje probleme, a ne tuđe, no samo ćemo još reći da je tata Zeus ipak uspio spasit prijevremena rođeno dijete...kada je skužio da djetešce neće preživjeti, dao ga je ušiti u vlastito bedro, a samo nekoliko mjeseci kasnije (po drugi put) daleko od očiju znatiželjne javnosti, rodi se maleni Dioniz...od ljutite Here čuvale su ga nimfe, sakrivši ga duboko u pećinu, čiji ulaz je štitila vinova loza koja je uvelike odredila kasniji dionizov put...

...Dioniza su mnogi voljeli, bio je omiljen jer je nudio opojni napitak pun životne radosti, postao je bog vina, plodnosti, ekstaze i naravno, hrane...kažu da dobričina nikoga nije progonio, ali su zato progonili njega, osim bolesno ljubomorne Here koja ga je pogodila ludilom i nekolicine ljubomornih muževa (jer tu se, moramo i to reći, maći dioniz zeru uvrga na ćaću), veći dio života progonila ga je i božica Dijeta, ne znam točno iz kojeg razloga se ona digla na zadnje noge, ali možda onaj homeoron zna, on prati starogrčku društvenu scenu, no to sad ionako više nije važno...i eto šta ti je mitologija...starogrčka...

...ne kužim, zašto dozvolite da ovako odlutam...ufuram se, a vi samo šutite i puštate me da pišem...ovo je trebao biti svojevrstan zapis o jednoj od najpoznatijih salata na svijetu, grčkoj salati, a ne o tome; 'ko je koga kreso u antičkoj grčkoj...i gdje smo ono stali, e da, salata...starogrčka salata je kao i većina ostalih salata, sezonska salata, pripravljena od sezonskih namirnica, mada sad to "sezonskih" danas i nije neko mjerilo pošto nekima sezona traje kroz cijelu godinu, a nekima je sezona samo onda, kad za promjenu, imaju nešto u špagu/takujinu/novčaniku/lisnici/portafoju/kesi...dakle, starogrčka salata...

...άρα...u onu posudu, u kojoj smo već izmiješali jedan decilitar hladne vode s dvije žlice vinskog octa, tj. kvasine, ubacimo kapulu iliti crveni luk (kako god hoćete, samo gledajte da taj crveni luk bude ljubičaste boje) izrezan na tanje polumjesece te ga ostavljamo da se toća dok ne pripremimo ostale sastojke...svježi krastavac ogulimo, izrežemo na manje kockice pa ubacimo u prikladnu zdjelu, a isto učinimo i sa svježom paprikom te cherry rajčicama koje prepolovimo, potom ocijedimo onu kapulu koja je plivala u kvasini i vodi pa je dodamo već usitnjenom povrću, sve to začinimo svježe mljevenim paprom, sasvim blago posolimo jer je feta sir (kojeg ćemo tek kasnije ubaciti), već sam po sebi poprilično slan, zatim ubacujemo i nekoliko listića svježeg bosiljka, nekoliko listića svježeg origana (ako baš nemate svježi, dobar će biti i suhi, samo nemojte da ga nema) i u konačnici, najvažniji sastojak grčke salate, maslinovo ulje, koje bi po mogućnosti trebalo biti što kvalitetnije pošto upravo ono daje salati tu njezinu specifičnost, no osim ulja koje podiže salatu na jednu višu razinu, dodati ćemo i dvije žlice vinskog octa/kvasine/sirćeta (po mogućnosti domaćeg), potom sve dobro promiješati i ubaciti u frižider na nekih...

...nakon pola sata, još jednom promiješamo salatu pa u nju ubacimo i dvije šake crnih maslina...u grčkoj se za salate uglavnom koriste znamenite Kalamata masline, a to su velike crne, uzdužno razrezane, sočne masline, bademastog oblika (vjerojatno najdobrije masline na svijetu), zatim dodamo žlicu kapara i naravno, fetači...feta sir (sir koji sadrži najmanje 70% ovčjeg i najviše 30% kozjeg mlijeka) kojeg izrežemo na prikladne kockice ili ga jednostavno iskidamo prstima pa ukrasimo salatu...dobro je znati, kako nije baš nužno da nam Φέτα sir treba biti direktno s Lesbosa (tako da nemate straha da će vas netko optužiti za diskriminaciju, homofobiju, transfobiju, bifobiju ili nedajtibože onu ksenofobiju), već će i onaj feta sir iz obližnjeg dućana biti sasvim ic okej...i da, bilo bi dobro, kada bi prije samog posluživanja, bar još jednom salatu poškropili s par kapi onog vrhunskog maslinovog ulja, kojeg smo nabavili preko debele...veze...

...naravno da ovakva salata zbog svoje hranjivosti može proći i kao solo obrok, pogotovo u one prevruće ljetne dane kada nam dođe i kao pravo osvježenje...a kolika je zapravo njezina kalorična, energetska, hranidbena ili nutritivna vrijednost, kao što već rekoh, nemam pojma, no ako netko zna, bilo bi dobro da to kaže sad ili da zauvijek šuti, jerbo nema više smisla da se mali Dioniz skriva od Dijete...i da razbijemo onu nepoznanicu s početka priče (ako je uopće i bila nepoznanica)...horiatiki ili choriatiki ili seoska salata (prave seljačine će je nazvati seljačkom), širem je puku puno poznatija pod nazivom; grčka salata, tj. salata koju nikako ne možete zajebat, a sastoji se od...καλή όρεξη...

1 svježi krastavac (veći)...1 svježa paprika (zelena)...20-ak cherry rajčica (raznobojnih)...1 veća kapula (ljubičasta)...200 g feta sira...2 šake (15-20) crnih maslina (kalamata)...1 žlica kapara...svježi bosiljak...origano...maslinovo ulje...vinski ocat...sol...papar...

...pogača sa šparogama, pršutom i paškom puinom...

...znate li kako možete najebat...doduše, najebat možete svakako, ali znate li kako možete najebat na onaj jedan krajnje bizaran način, a da uopće ne uberete, što vas je snašlo...e pa evo kako, ovako...i nemojte kasnije reći da niste bili upozoreni na moguće posljedice..

...otkad su se švabe i partizani prestali natjeravat po šumama i gorama, lugar iliti šumar baš i nije imao nekog posla...pričao je meni onomad susjed janko, inače ponosni vlasnik partizanske zvijezde sa srebrnim vijencem (ordenom pohranjenim u najdonjoj ladici iza svih onih starih čarapa na kojima su prsti odavno izvirili, ali je lastika još uvijek dobra pa ih je šteta bacit, a uz to janko je i emotivno vezan za neke od tih čarapa)...opkolimo ti mi njih, opkole oni nas, opkolimo mi njih, opkole oni nas, opkolimo mi...i sve tako dok nije naišao šumar i sve nas rastjerao, neke je čak i protjerao iz šume...od onda pa sve do nedavno, šume su nam zjapile prazne, švabe su otišle u schwabenland, strašni bedanec u disneyland, a partizani u pemziju, jedino je lugar (ako nije na pivi u obližnjoj gostionici) još uvijek na starom mjestu, u šumi naravno, ali sad s nekim potpuno novim zadatkom, naredilo mu da fata berače gljiva i šparoga...da, šparoga...

...među aktivnim "krivoberačima" u zadnje je vrijeme sve više onih, lugaru već otprije poznatih faca, u prvom redu partizana, koji moraju nešto ubrat, da bi preživjeli...s druge strane, prednost partizana u odnosu na ostale berače je ta što poznaju teren, jer branje šparoga nije ništa drugo doli igra memorije (gdje ste ih ubrali lani, tu će te ih naći i ove godine, naravno, ako ih lani niste iščupali zajedno s korijenom ili ako vas ove godine već netko nije preduhitrio)...druga prednost partizana je ta što u dušu poznaju šumara i unaprijed znaju svaki njegov idući korak, znaju mu smjer kretanja, znaju princip rada... a švabe, što ćemo s njima, pošto se ulaskom u EU i švabama otvara mogućnost povratka u staru šumu, a samim tim i zauzimanje nekih važnijih geostrateških položaja...i eto sad lugar/šumar/lovočuvar/förster opet ima pune ruke posla, jer...'ko to sve može povatat...

...no pustimo mi na tren švabe, partizane, lugara i šparoge kojima ćemo se ionako vratiti malo kasnije i pozabavimo se ostalim sastojcima potrebnim za ovu našu pogaču...dakle, o pršutu (ako smo dobro pazili na nastavi) znamo, recimo sve, o šparogama, šparugama, šparglama, kukama, kalencu, mekostruku, belušu i vilinoj metli skoro sve, a o puini, što uopće znamo o puini, tj. paškoj puini ili skuti...pa znamo da bi bilo dobro nabaviti jednu, ako želimo pripremiti pogaču kojoj rijetko tko može odoljeti i reći; ne bih, hvala...

...paška puina je još jedan od vrhunskih dalmatinskih specijaliteta, no na žalost, puina je samo sezonski specijalitet, dostupan od veljače do sredine lipnja...sirutka koja ostaje pri proizvodnji ovčjeg sira se prokuha, zatim se stavlja u platno (pecu) i vješa dok se ne ocijedi, a kad iz sirutke istekne sva tekućina, možemo reći da smo dobili melem za jetru  i za cijeli imunološki sustav, da smo dobili proteinsko dijetni proizvod koji ne sadrži ugljikohidrate, da smo dobili...puinu...puinu, koja se u ovoj kombinaciji sa šparogama i pršutom slaže, kao messi s iniestom i xavijem...naravno da ćemo to iskoristiti i pripremiti pogaču, koja poprilično nalikuje onim puno poznatijim; viškim i komiškim pogačama...

...allora...brašno izmiješamo sa solju pa u sredini napravimo udubinu u koju ulijemo malo mlake vode u kojoj smo već ranije rastopili kvasac i šećer, zatim to pokrijemo pa sačekamo da nam se digne...kvasac, of course...potom dodamo maslinovo ulje i ostatak vode pa umijesimo tijesto koje ostavljamo na toplom dok mu se ne udvostruči obujam, a nakon što se udvostručio, tijesto premijesimo i podijelimo na dvije kugle koje razvaljamo u željeni oblik, okrugao, pravokutan ili četvrtast, prema želji...dno pleha u kojem ćemo peći pogaču, premažemo maslinovim uljem, a zatim na njega stavimo jedan dio tijesta na koje slažemo; tanko izrezani pršut, blanširane šparoge i razmrvljenu puinu, potom sve pošpricamo maslinovim uljem, blago začinimo svježe mljevenim popaprimo pa prekrijemo s ostatkom tijesta čije krajeve pritisnemo kako bi ih učvrstili i spriječili da nam se pogača prilikom pečenja ne bi otvorila...gornju stranu pogače izbodemo na nekoliko mjesta vilicom i seveda, premažemo maslinovim uljem pa ubacimo u pećnicu koju smo prethodno zagrijali na 200°c...nakon četrdesetak minuta, izvadimo pogaču, zamotamo je u kuhinjsku krpu i pustimo da odleži nekih dvadesetak minuta...

 

...pa naravno da vama nitko ne brani brati šparoge, samo se trebate držati procedure i najprije ishoditi dozvolu (koju btw. nitko ne izdaje, no ne dajte da vas to omete)...nakon toga, sa stručkom netom ubranih šparoga odlazite u nadležnu upravu šumarije koja vrši očevid nad ubranim subjektima te pristupa prebrojavanju istih u svrhu naplate i to po cijeni od 50 lipa za komad iliti šparogu...e tu se sad vraćamo na početak ove priče, tj. na kako možete najebat...ne sluteći ništa, dežurnom botaničaru, inače magistru fitologije (koji se zbog nemogućnosti zapošljavanja u struci, preko kumičine, tj. njegovog tetka koji je neko vrijeme ljubovao sa sestrićem od lugarovog pašanca, zaposlio u šumariji) dajete na uvid svih 7 (sedam) ubranih šparoga, očekujući da će vas to olakšati za 3 kune i 50 lipa, no vrag nikad ne spava pa tako ni botaničar koji između tih 7 ubranih šparoga (koje vama, baš kao i meni, na prvi pogled izgledaju potpuno isto) pronalazi...asparagus maritimus...zaštićenu vrstu šparoge koja vaš račun od 3 kune i 50 lipa diže na vrtoglavih 30 003,50 HRK...a to, što vi kao niti 99,8% berača ne uspijevate prepoznati zaštićenu šparogu vas ne opravdava i upravo zato najebaste, najebaste ko žuti...ko tamnožuti...

...dakako, ovo je bila samo light verzija, a ona hardcore verzija je ako vas (dok vi šatro nezainteresirano šećete šumom) uhvate u krivoberu, s istom tom zaštićenom šparogom  u ruci...e u tom slučaju, gornjoj cifri slobodno možete nadodati od 1 000 pa do 7 000 hrk zavisno kakve ste taj dan sreće...stoga, ako ne pazite, pogača sa šparogama, pršutom i puinom bi vas mogla stajati preko 37 000 kuna pa ako tome još pribrojimo pršut, puinu, ulje, brašno...ode fünftausend ojro...no u svakom slučaju, sretno i dobar tek vam želim...

600 g brašna (glatkog)...1 vrećica kvasca (suhog)...1 dl maslinovog ulja...3 dl tople vode...1 žlica šećera...20 dag šparoga...20 dag pršuta...30 dag paške puine (ovčje skute)...šareni papar...sol...

...krumpirovi kroketi...

  

...ako vas je barem jednom mjesečno (u sam cik zore) budio onaj zastrašujući, sablasno-jezivi urlik...aaaalllaa krompiraaaa...e onda nema nikakve sumnje, i vi ste nekoć živjeli u mojoj ulici, u onoj mojoj staroj ulici...no ne znam kako vi, ali ja se evo sve do danas nisam zapitao, odakle dolaze (ne krumpiri, već ti njihovi prodavači) i prodaju li oni išta drugo osim krumpira te zašto se iz njihovih gromkih grla nikada nije začulo...aaaallla kapuleee...ili...aaaallla mrkve, paprike, grejpfruta...zapravo, znam da se vi ne zamarate takvim stvarima, vas to ne opterećuje, vi se jedino možete zapitati; ma koji je sad ovo kua !?...recept za krokete (neš ti jela) ili gozba za vrane...dunque, vratimo se mi krumpirima, krompirima, kumpirima krumpijerima, patatama, krtolama, krtuljama, podzemnicama, zemljacima, tj. gomolju koji je u naš vrt došao drito s Anda i kojeg su preko-prekostari Kečuanci (bar nam tako tvrde očevici) uzgajali pred više od 7000 godina i to ne jednu, nego više vrsta, tj. sorti, a nazivali su ga sasvim jednostavnim imenom...papa...

...kečuaneri su u najmanju ruku bili čudan narod s čudnim običajima (kao da mi nismo, čudni), no bolje da smo skupili neke običaje od njihovih ljama (pljuneš na nekoga ko ti se zamjerio), nego od onih full poremećenih esmeralđana...dakle, kod pripreme kroketa, uostalom kao i kod pripreme svih ostalih jela, ima važnih i malo manje važnih stvari na koje bi trebalo pripaziti, a u ovom našem slučaju, tri su vrlo važne stavke na koje bi trebalo obratiti posebnu pozornost ukoliko želimo, a naravno da želimo u konačnici biti zadovoljni dobivenim rezultatom...rekosmo; krumpirovi kroketi...e pa krenimo redom...

- vrsta krumpira: u obzir dolazi isključivo bijeli krumpir i to onaj brašnasti/brašnjavi po mogućnosti što stariji, odležani, a nikako i nikada, niti u kojem slučaju, u ovu svrhu ne koristimo crveni ili mladi vodenasti krumpir jer s njim nećemo napraviti ništa, baš ništa, ali dobro, ako baš morate...samo da kasnije ne bi pričali okolo kako niste bili upozoreni.

- vrsta brašna: oštro pšenično brašno (tip 400) je preporuka, no i lapo-lapo kombinacija, tj. mješavina oštrog i glatkog pšeničnog brašna u omjeru 50/50 nije isključena, kao niti kombinacija s kukuruznim brašnom koje će budućim kroketima dati onu slatkastu notu 

- omjer: kuhani krumpir i brašno bi se trebali umijesiti u omjeru 3 naprema 1 (naravno, u korist krumpira) i to je vrlo bitna stavka ukoliko želimo, a želimo...

...no, najprije se nekako trebamo dočepati krumpira, ako mislimo, a izgleda da mislimo, pripremati kroketiće...živite li primjerice na srednjem ili južnom jadranu, bliski susrest s ličkim krumpirom vam je zagarantiran pošto one tete na pijaci najčešće prodaju samo oriđiđi "lički" krumpir, a lički krumpir je zajednički nazivnik za svaki onaj krumpir koji šleperom prođe kroz liku...no samo rijetke picajzle idu za tim da je isti taj krumpir dobio etiketu "lički" zahvaljujući jakoj buri koja je sinoć zatvorila jadransku magistralu pa je krumpir (koji je prije par dana doplovio brodom iz egipta ili sa cipra) morao na tržnicu zaobilaznicom, preko like...e sad, ako baš nemamo vlastitih krumpira ili ako već ranije nismo uspjeli (iz susjedovog podruma, drvarnice, šupe, garaže) iskopati bar kilu starog krumpira, najbolje bi bilo da pripremu kroketa odgodimo za...tamo neki drugi put, tj. dok susjed ne nabavi odgovarajuće krumpire i pohrani ih na za to predviđeno mjesto...

...pošto baš nikad (pa tako niti ovaj put), nisam posumnjao u vašu sposobnost nabavke namirnica, možemo odmah krenuti s pripremom kroketa...krumpir najprije operemo, a onda ga neoguljenog stavljamo kuhati, kuhamo ga u nezasoljenoj vodi od 30 pa do 45 minuta (ovisno o njegovoj veličini) i pritom pripazimo da nam se krumpir ne raskuha, zatim ga ogulimo (čim se ohladi toliko da ga možemo držati u ruci) pa ga protisnemo ili naribamo koristeći ribež, kad već nemamo štrukapatat, tj. gnječilicu za krumpir...potom naribanom krumpiru dodajemo jaja, maslac, sol, svježe ribani parmezan i svježe ribani muškatni oraščić, dok brašno dodajemo postupno...sve zajedno izmiješamo i mijesimo dok ne dobijemo tijesto koje će se odvajati od stijenki posude, potom tijesto izvadimo, oblikujemo ga u štrucu i ostavimo na pobrašnjenu podlogu da odleži malo, ali malo...

...nakon 10 do 12 minuta tijesto razdijelimo na više "loptica" pa od tih loptica pravimo valjke debljine (srednjeg) prsta, potom valjke režemo na dužinu od oko 5-6 centimetara  i paniramo (brašno, jaje + mlijeko, krušne mrvice) te pržimo u dubokoj masnoći...kada nam kroketi dobiju zlatno-žutu boju, vadimo ih na salvetu koja će upiti višak masnoće i poslužujemo uz...ma s čim god želite ili mislite da bi se dobro slagali, primjerice; dobro ih možete "prodat" uz bilo koju vrstu gulaša, a pogotovo onog od divljači ili recimo uz šnicle u šugu (saftu) pa uz pileći ili pureći file "sakriven" u umaku od buđavog sira (gorgonzola/roquefort/danablu/stilton), možete i uz umak od gljiva (vrganji/šampinjoni), umak od borovnica, kiselog vrhnja, slatkog vrhnja ili uz bilo koji umak na bazi vrhnja ili majoneze, ma s čim god da ih sparite, nikako nemorete falit, kroketi uvijek prolaze...

...da li su kroketi izvorno rvacki, tj. da li je prve krokete izradila stanovita gospođa Kata (nakon što je s onim gospodinom pobrala celer, ne čekajući da se pojavi mjesečina) te istima, poradi izlaska na inozemno tržište nadjenula prigodan naziv; cro-kety...nikad nije potvrđeno, kao što nikada nismo dokučili, je li one prve kroasane umijesio pekar hrvatskog podrijetla koji je snivao stoljetni hrvatski san (mijesio ih je valjda u noćnoj smjeni pa zbog toga kroasani imaju onaj svoj prepoznatljiv oblik...oblik polumjeseca), niti smo ikad dokučili, je li kroasane od istog tog umornog i noćnim radom iscrpljenog hrvata (valjda dok je jednog popodneva u svojoj podstanarskoj sobici od dva kvadrata spavao snom pravednika) maznuo nakakav lukavi austrijanac ili čak više tih nekakvih austrijanaca, a kasnije od austrijanaca, oni koji se sad kurče croissantom; sveprisutni francuzi...u svakom slučaju, ja na sve ovo samo mogu reći, krećite u akciju čim začujete ...aaaalllaa krompiraaaaaaa...i naravno, dobar tek vam želim...

900 g. bijelog krumpira (stari/brašnasti)...300 g. brašna (oštro tip 400)...4 jaja (2 za tijesto, 2 za paniranje)...50 g. maslaca...150 g. sira za ribanje (parmigiano reggiano/grana padano)...1 žličica muškatnog oraščića...1 dl. mlijeka...krušne mrvice (prezla)...ulje...sol...

...izolirani žablji bataci & tartar umak...

 

...frankenstein vs. žablji bataci ?!...alessandro giuseppe antonio anastasio volta...no da ne bi došlo do zabune, moramo odmah napomenuti, kako sva ova gore navedena imena pripadaju jednoj te istoj osobi, tj. onom elektrostatičaru bez kojeg bi čitanje (konkretno ovoga recepta) s vašeg prijenosnog računala, laptopa, notebooka, netbooka, ultrabooka, tableta, androida ili čak najobičnijeg mobitela, bilo nezamislivo, a zašto nezamislivo...pa upravo zato jer je spomenuti čiko izumio bateriju, tj. niz spojenih galvanskih elemenata koji kemijsku energiju pretvaraju u električnu, no ne bi čika volta taj svoj elektrostatički stup nikad složio da nije bilo barba galvanija, zapravo galvanijevog maštovitog kuhara, koji se baš tog maglovitog ponedjeljka (06. studnenog, godine Gospodnje 1780.) odlučio za pripremu netom nabavljenih žabljih; krakova/bataka/nožica...quindi, cosce di rana...

...luigi galvani, potomak bolonjskog zlatara domenica i četvrte mu žene barbare, nije pripadao aristokratskom društvu pa je karijeru morao započeti studirajući teologiju, no ubrzo se uspio prebaciti na studij medicine, završiti ga i tako postati liječnikom, postati profesorom praktične anatomije, postati priznatim kirurgom, postati fizičarem, postati znanstvenikom, ma svaštanešto je naš luigi uspio postati, što nam samo potvrđuje onu teoriju, kako se trud uvijek isplati...dobro sad, možda ne baš uvijek, luigi je primjerice umro u 61. godini poput većine velikana; siromašan, u bratovoj kući, prosinca mjeseca 1798. sjebala ga kurva politika, nije se želio prikloniti napoleonu i zakleti se na lojalnost (btw. u to doba je sjeverna italija bila pod francuskom okupacijom) zbog čega je i dobio pedalu s bolonjskog sveučilišta, a to je zapravo bio početak njegovog kraja, samo što on to tada, izgleda još nije znao...uzalud mu sva ona bioelektrična sila kad...povero luigi...

...profesore, profesore, guarda što sam nam danas pribavio per mangiare...uzbuđeno je vikao galvanijev kuhar ulazeći u laboratorij...i taman kada je želio pokazati što je donio, svežanj u kojem su bili zamotani žablji bataci se raspao, bataci se rasuli po radnom stolu (na kojem je galvanijev asistent upravo izvodio eksperiment sa statičkim elektricitetom) i pokrenuli lavinu neobičnih reakcija...asistent je sasvim slučajno, metalnim skalpelom dodirnuo žablji batak, dok je ovaj bio u doticaju s drugim metalom što je istog trena izazvalo, ne samo trzanje žablje nožice i iskru na električnoj spravi koja se nalazila na radnom stolu već i veliko zaprapaštenje galvanija, a bogami i galvanijevog kuhara, koji se brže-bolje bacio na "hvatanje" preostalih žabljih krakića jer mu se u tom trenu činilo da bi isti mogli, ne samo odskakutati već i preskočiti ručak, ni ne sluteći da je baš on taj, koji je indirektno, otkrio bioelektricitet, ma što god da to bilo...la vera cucina italiana... 

...skupivši na brzinu, sve one naokolo razasute krakove koje je nekako uspio pohvatati, zbunjeni kuhar je istog trena odlučio žablje nožičice (da se više ne bi trzale ili da ne bi odlutale, tamo negdje) izolirati, tj. "obući" u pšenično brašno, razmućena kokošja jaja i krušne mrvice jer je negdje načuo da je prezla vrlo dobar izolator pa stoga ni mi nećemo previše eksperimentirati, već poput njega učiniti nešto slično...najprije brašno pa jaja pa prezla, a oni koji baš i nisu na TI sa strujom, mogu dodatno izolirati žablje batačiće tako što će još jednom ponoviti isti postupak, samo ovaj put bez brašna jer...sicuro è sicuro...

...dunque...žablje batake/batkove/batke ili krakove/krake ili nožice/noge (ma kako god ih mi nazvali), najprije operemo u hladnoj vodi pa nježno posušimo, zatim ih pokapamo s nekoliko kapi limunovog soka te popaprimo, potom uvaljamo u brašno pa umočimo u razmućeno jaje (koje smo posolili i dodali mu sasvim malo mlijeka), pospemo prezlom u koju smo umiješali dvije žlice izribanog parmezana...e sad, ne bi bilo loše kada bi nam se pri ruci našlo brašno od slanutka, što će reći čičvarde/nauta/leblebije...znam, skupo je jebiga, kilogram stoji preko četrdeset kuna, a za tu lovu kod lokalnog mlinara možete dobiti čak više od 10 (deset) kilograma bilo kojeg drugog brašna prema vašem odabiru (pšeničnog/integralnog/raženog/kukuruznog/ječmenog) pogotovo ako u mlinicu uletite sa svojom vrećom i dvije-tri hladne pivuše, možda bocom domaće brlje ili jednostavno ponesite litru i litru jerbo, nije mlinar sitničav tip...nikad bio...bar koliko se ja sjećam...

...dakle, tako panirane žablje nožice pržimo u ne odveć vrućem ulju (maksimalno 170°c) sve dok ne poprime prekokrasnu zlatno-žutu boju, a zatim ih odlažemo na papirnatu salvetu koja će upiti višak masnoće pa poslužimo uz kriške svježeg limuna i naravno, tartar umak koji pripremamo na slijedeći način...u već pripremljenu domaću majonezu ubacujemo redom: protisnuti režanj češnjaka, fino usitnjenu ljutiku, dva do tri sasvim sitno sjeckana kisela krastavca, desetak usitnjenih kapara, tri do četiri usitnjena slana inćuna, sitno kosani kopar, sitno kosani svježi peršin, malu žličicu senfa, svježe mljeveni šareni papar, jednu jušnu žlicu limunovog soka i prema potrebi (za razrijediti umak) malo suhog bijelog vina...važno je znati, da omjer sastojaka ovisi isključivo o vama... 

...žablji bataci spadaju u onu skupinu jela koja se poslužuju bez pribora za jelo, jedu se prstima, onako zdravoseljački i ako ih do sad niste probali, uvelike bi mogli promijeniti vaše mišljenje i vaš stav o njima kao takvima...a sve one fine gospođice (velim fine, jer se u ovakvim slučajevima najčešće radi baš o njima), koje niti u ludilu takvo nešto ne bi okusile, a kamoli utrpale u usta (pošto im i sama pomisao da bi one "to" morale dirati usnama stvara nelagodu) bi se mogle iznenaditi, dok bi one druge, koje su prekovelikih očekivanja, mogle ostati pomalo razočarane, bez obzira što su od nekih svojih frendica čule kako je to baš...a da li je i što to točno princeza progutala, nakon što ga je poljubila, dok je ovaj još bio žabac ružni, vjerojatno znaju samo Tijana, Naveen i braća Grimm...

...i na kraju, moram kazati kako se neke nepravde kad-tad isprave pa su tako po luigiju galvaniju, osim galvanskih elemenata i galvanizacije, ime dobili: galvanometar (uređaj za mjerenje slabih struja i napona), galvanska struja (oni koji su ikad bili na fizikalnim terapijama znaju o čemu je riječ) te jedan mjesečev krater...neki kažu da je čak i mary shelley (britanska spisateljica) bila inspirirana navedenom galvanijevom epizodom kada je 1818. napisala roman pod nazivom frankenstein ili moderni prometej, koji se ujedno smatra prvim djelom znanstvene fantastike uopće...frankenstein vs. žablji bataci !?...dt...

žablji bataci 

1/2 kg očišćenih žabljih bataka...50 g brašna (od slanutka)...2 jaja...mlijeko...50 g krušnih mrvica...ribani parmezan...1 limun...ulje...sol...papar...

tartar umak

200 g majoneze...1 režanj češnjaka...2 manje ljutike...3 kisela krastavca (manja)...10-ak kapara...3-4 fileta slanih inćuna...1 žličica senfa...1 vezica peršina...kopar...1 jušna žlica limunovog soka...suho bijelo vino...šareni papar...