ponedjeljak, 17. lipnja 2013.

...pizza...


...možete li se sad, ovog trena, evo right now, džast nau, sjetiti barem dvoje djece koja ne vole pizzu...teško, jelda...sjetiti se djeteta koje ne voli pizzu je isto kao i sjetiti se kad smo zadnji put naletjeli na ženu koja ima govornu manu, tj. ženu koja muca...onda, jeste li se sjetili ?!...ako jeste, e onda je to iznimka, a iznimke najčešće potvrđuju pravilo i ne samo pravilo već praiskonsku činjenicu da ono čime je većina žena obdarena nisu ni guzice ni sise (kak' bi rekli tibiefovci) već dar govora iliti iznimna oratorska sposobnost, retorika... ajd' sad, probajte još jednom...od trenutno prisutnih, tko je za picu ?...

...pizza je (bar tako vele) autohtona talijanska izmišljotina, koja nema apsolutno nikakve veze sa Pisom, a još manje sa onim njenim tornjem, odnosno, najpoznatijom žbandanom građevinom na svijetu, a to što ste vi najbolju pizzu ikad, pojeli baš u piceriji kosi toranj i što se u talijanskom jeziku slovo Z (čak i kad je udvojeno) najčešće čita ili izgovara kao C (u nekim slučajevima i kao DŽ, ali nikako kao S), e to je nešto sasvim drugo, to je sad već stvar gramatike, talijanske gramatike...a pica !?...pa valjda svi znamo što je pica...

...osim što svi znamo što je pizza, znamo i to da je 11. 06. 1889. talijanski kralj Umberto I sa svojom suprugom Margheritom odlučio kušati, čime se to napuljska sirotinja hrani... Pizzeria di Pietro e Basta Cosi, zapravo njezin vlasnik (koji je ujedno i prvi pizzaiolo s certifikatom) Raffaele Esposito,  je dobio tu čast, da nahrani kraljevsku obitelj...cuoco Raffaele je odlučio pripremiti tri pice (ne tripice, već...tre pizze), no zanimljivo je kako se nitko od svjedoka ne može sjetiti od čega su se točno sastojale prve dvije, očevici nikako da se dogovore, doduše neki od njih se onako, kao kroz maglu sjećaju, da je tu bilo i sira nekakvoga i origana i svinjske masti i maslinovog ulja i mozzarelle i bosiljka i češnjaka i plodova mora i pomidora i svačeganečegajoš, ali kada se radi o onoj trećoj "patriotskoj" pizzi, koja je bila složena u bojama ujedinjene italije (zelena, bijela i crvena), e tu nema nikakve nedoumice, svi znaju da je skrpana od rajčice, mozzarelle i svježeg bosiljka, kao i to da je dobila ime po kraljici Margheriti za koju je u konačnici i pripremljena, te da je od tada pa sve do danas, bila i ostala, najpoznatija pizza na svijetu...nema sumnje, njena pica je nadživjela i nju samu, kraljicu mislim...

...manje je poznato, kako nisu samo napolitanci ti koji su nemilice trošili picu, po pici su prašili i rimljani...evo recimo Klaudije, mmma neeee, ne onaj picajol Klaudije iz picerije kvatro stađoni, već Tiberius Claudius Caesar Augustus Germanicus, narodu poznat kao Klaudije, a povijesti kao četvrti rimski car...doduše ne znam jeli on volio pizzu, ali znam da je mucao, a osim što je mucao, otrovao se gljivama i možda baš iz tog razloga pizza jedan dugi niz stoljeća, nije sadržavala gljive...njegov prethodnik Kaligula je bio (možda je to malo za reć) ekstremni hedonist koji je obožavao picu, tip je volio sve vrste pica i to bez obzira na njihovu veličinu, boju, oblik ili okus...s druge strane, njegov nasljednik Neron, bio je toliko zaluđen picom da je jednog dana, dok je pokušavao upaliti krušnu peć, zapalio Rim...

...allora...pizza je vrlo jednostavno jelo i kao takvome mu valja pristupiti, nema potrebe previše komplicirati, čim jednostavnije tim bolje, zapravo, sve je samo stvar imaginacije, no želimo li pripremiti pizzu, koja će bar donekle nalikovati već spomenutoj i opisanoj Margheriti ili malo starijoj Marinari (origano, češnjak, svježi bosiljak i maslinovo ulje), e onda bi se ipak trebali pridržavati nekih osnova...btw. Marinara (starija - ribarska) i Margherita (mlađa - kraljičina) su (ako pitate fetive napolitance) jedine dvije, izvorno napolitanske pizze, dok su sve ostale samo varijacije na temu....

...pizza se u Napulju smatra ozbiljnim jelom pa se njenoj pripremi prilazi s određenom dozom poštovanja, koriste se uglavnom provjerene namirnice poput onih San Marzano rajčica koje rastu podno Vezuva, mozzarelle napravljena isključivo od svježeg bivoljeg mlijeka, djevičanskog maslinovog ulja iz Campanije, te domaćeg napuljskog bosiljka, a osim toga, koristi se i oštro pšenično brašno, svježi kvasac, topla voda (27-30°c) i morska sol...

...od brašna, kvasca, vode, ulja i soli, umijesi se tijesto koje nakon tretmana (pokriveno) odmara najmanje sat vremena, a ako vam baš i nije frka, bilo bi dobro ubaciti tijesto u hladnjak i ostaviti ga da odleži naredna 24 sata...još jedna od karakteristika originalnog tijesta za pizzu je ta, da se tijesto mijesi ručno, bez ikakvih kuhinjskih pomagala, koriste se samo dlanovi i prsti, a promjer pizze ne bi smio biti veći od 35 cm, kao što ni debljina pizze u sredini ne bi smjela prelaziti 33 mm....nakon što se tijesto razvuklo i oblikovalo, na njega se nanosi (u smjeru kazaljke na satu) pasirana rajčica, začinjena s malo soli i maslinovog ulja, te komadići mozzarelle, potom se sve ukrasi listićima svježeg bosiljka i poškropi s još par kapi maslinovog ulja...tako složena pizza se ugura u krušnu peć na 485°c i tamo ostaje punih 60, a u nekim slučajevima čak i do 90 sekundi...ecco, cosi...

...ako ste tražili nekakav woooooow recept za pizzu, onda ste definitivno na pogrešnom mjestu jer sve ovo gore navedeno je samo osnova...kreaciju prepuštam vama...eh da, sad sam se sjetio, Norma Jeane Mortenson...ona je mucala, to znam, ali ne znam jeli ljubila picu...picu ili pizzu...kako napisati, a da svima bude razumljivo, veeelika pizza ili mala pica...bivša kvartovska pizzerija se dosjetila pa je složila reklamni slogan koji je glasio... Od pičetine do pičića...izgleda da je ipak sve samo stvar gramatike, hrvacke...i kad malo razmislim, možda je upravo to razlog zbog kojeg je pizzerija bivša...buon appetito...



300 g. brašna...20 g. svježeg kvasca...3-4 žlice maslinovog ulja...1 žlica soli...2 dcl. tople vode...rajčica...mozzarella...bosiljak...i sve ostalo što vam padne na pamet ili mislite da bi bilo dobro...

2 komentara: