subota, 16. travnja 2011.

...pasta milanese...


...vjeruje se da je marco polo (inače mletački državljanin) rođen na otoku korčuli...i dok u veneciji vjeruju kako je upravo marco taj koji je prvi donio tjesteninu u italiju (a šuška se da ju je donio iz kine) u rimu ne da vjeruju, u rimu su duboko uvjereni kako su baš oni ti koji su tjesteninu "izmislili" i da je samo zahvaljujući rimljanima italija u svijetu poznata pod nazivom "kolijevka tjestenine"...sicilijanci su podijeljeni, dok jedni vjeruju kako su tjesteninu sa sobom donijeli stari grci, drugi su pak skloniji vjerovanju da su to zapravo bili arapi...genovezi vjeruju, da su zahvaljujući sposobnosti svojih trgovaca, oni prvi talijani koji su imali tjesteninu u rukama, navodno su "kupili" originalni recept od nekih nomadskih plemena...i ne samo da svaka regija, svaki grad i svako selo u italiji ima svoju priču o nastanku tjestenine, već u nju i vjeruje, a ja...ja vjerujem da onaj koji bar jednom proba tjesteninu, manistru ili paštu, u bilo kojem obliku...probat će je opet...

...život je kombinacija čarolije i tjestenine...znao bi reći fellini...zapravo, federico je tom rečenicom samo konstatirao, kako talijani (uostalom, kao i velik broj nas) danas više nebi mogli zamisliti prehranu bez tjestenine koja je postala naprosto nezaobilazna, a u prilog tome ide i činjenica koja govori kako nam na raspolaganju stoji čak više od tristo vrsta pašte...cannelloni, tortellini, ravioli, maccheroni, spaghetti, tagliatelle, lasagne, fettuccine, pappardelle, mafaldine, tagliolini, fusilli, trenette, farfalle, stelline, rigatoni, penne...mezze penne rigate, e to ćemo danas...

...allora...svježe rajčice nakratko uronimo u kipuću vodu, potom ih izvadimo, sačekamo da se ohlade (ali tek toliko da ih možemo uzeti u ruku), odstanimo im kožu pa ih režemo na sasvim sitne kockice...na mješavinu rastopljenog maslaca i maslinova ulja ubacimo šaku sitno izrezane mlade kapule i jedan usitnjeni peperoncino pa kad nam kapula malo uvene dodamo joj gljive koje smo narezali na tanje listiće, a onda, nakon što gljive puste vodu, sve zajedno dobro promiješamo i ostavimo par minutica na laganoj vatri da se sastojci prožmu, potom ubacimo dimljenu šunku (koju smo izrezali na kraće rezance) pa kad šunka zamiriše, dodamo i usitnjenu rajčicu, sitno kosani češnjak, desetak zrna kapara, sol, papar, žličicu smeđeg šećera i nekoliko listića svježeg bosiljka, zatim sve zajedno podlijemo s malo vode i kuhamo na laganoj vatri dok se umak ne zgusne...za to vrijeme; u slanoj vodi skuhamo penne i začinimo ih s par kapi maslinovog ulja (da se ne lijepe), prelijemo ih umakom i miješamo dok se umak u potpunosti ne poveže s njima, ukrasimo s još nekoliko listića svježeg bosiljka i poslužimo posute svježe naribanim parmezanom...poprilično jeftino, brzo i nadasve ukusno...

...franjevački redovnik, misionar, svećenik, etnograf i svaštaneštojoš; Bernardino de Sahagun autor  firentinskog kodeksa, prve enciklopedije novog svijeta koja se sastoji od dvanaest knjiga nastalih negdje između 1540. i 1585. godine, tj.  nakon što su španjolci "sasvim nježno" osvojili Tenochtitlan (današnji Ciudad de México iliti Mexico City), srušili državu azteka, te osnovali potkraljevstvo pod nazivom; Nueva España (što je ujedno bila prva španjolska kolonija u americi), u svojoj jedanaestoj knjizi (zemaljske stvari) opisuje tadašnji umak, koji je imao osnove današnjeg umaka i koji je bio vrlo sličan ovom našem šugu od pomidora, a sastojao se od rajčice, čilija, crvene paprike i sjemenki bundeve...nekako u isto to vrijeme (1544.), talijanski botaničar, liječnik i prirodoslovac iz siene (ne iz sjene, već iz siene), dobri naš Pietro Andrea Mattioli po prvi put spominje i opisuje, do tada europljanima nepoznat plod, nazivajući ga; pomi d'Oro...(zlatna jabuka) koji je oduvijek bio i ostao u kategoriji voća, a ne povrća, premda je nutritivno kategoriziran kao povrće...

...sam taj naziv (zlatna jabuka) upućuje na to, da su prve rajčice kojih se Pietro sasvim slučajno dočepao bile žute, a ne crvene boje...osim toga, dugo vremena je europsko pučanstvo smatralo kako su ti plodovi zapravno otrovne jabuke, što je (među čudacima kojih u ono vrijeme, hvala bogu nije nedostajalo) pomidorima donijelo iznimno veliku popularnost što i ne čudi pošto je općepoznato (još iz onog tamo vrta) da je najslađe; zabranjeno voće, a izgleda i povrće...i dok su oni hrabriji jeli pomidore i mudro šutjeli, ovi malo manje hrabri su ih samo kultivirali, tj. uzgajali kao ukrasnu biljku i pritom se izgleda nisu pitali, tko im to stalno iz vrta krade sve one lijepe crvene plodove...ili žute...

...nego, da se ja još na tren vratim ovom našem receptu i napomenem kako je upravo ovakav, idealan za one dane kada vam se baš i ne kuha, kad ste u stisci s vremenom ili kad nemate ideje što danas za ručak, no ako imate volje i vremena, onda na ovaj način pripremljenu tjesteninu možete gratinirati, što će reć' staviti u vatrostalnu posudu, preko nje naribati sir (s tim da ne štedite na siru) pa ubaciti u pećnicu zagrijanu na oko 200°c i zapeći sve dok na vrhu ne ugledate onu zlatno-smeđu boju...jedan moj dobar prijatelj, na takav način pripremljenu tjesteninu naziva, granatirana pašta i nikako se ne može načuditi, kako to da njemu, uza sav uloženi trud nikad ne uspije dobiti onakvu...ma to mora da je do naziva, sigurno je do naziva...e pa uslast vam bilo...


500 g. sjeckane rajčice...250 g. svježih šampinjona...100 g. dimljene šunke...1 vezica mlade kapule...1 peperoncino (chili papričica)...3-4 režnja češnjaka...1 žlica kapara...1 žlica smeđeg šećera...svježi bosiljak...maslac...maslinovo ulje...papar...sol...sir za ribanje (parmezan)...tjestenina - mezze penne rigate...

Nema komentara:

Objavi komentar