...bez alata - nema zanata...rek'o bi narod...naš/vaš/njihov...svejedno jer narod je narod, čiji god da bio...gore navedena izreka se zapravo i ne odnosi na narod, već na kuhanje i kuharsko prigovaranje pošto je danas sve manje tih nekih kuhara koji se mogu pohvaliti autohtonim načinom pripreme pojedinih vrsta jela koristeći se originalnom recepturom, recepturom koja je izumrla još tamo davno, tj. neposredno nakon pojave prve sharpove mikrovalne pećnice...dakle, slijedi jedan od onih recepata za kojeg me ne pitajte, gdje sam ga skupio jer to nikad neću kazat, jedino što vam mogu reći je to: da vam je za njegovu pripremu (osim dobre tjelesne pripremljenosti i dakako zavidne čvrstoće guznih mišića) potrebna nepregledna stepska ravnica i naravno, pony (komada jedan)...ne, ne mislim sad (spominjući poni) na međunožno guralo, tj. bicikl, već na konja, jakutskog ponija, koji zapravo i nije poni već omanji konj, ustvari nešto između ponija i konja ili na onog baškirskog ponija, koji također jelte, nije...tj. konja kavog su svojedobno jahali mongolski nomadi...tatari...jebote...
...prema nekim, doduše još nepotvrđenim informacijama koje ovih dana kruže našim hipodromom, tatari su znali u šutu prejahati i do 900 kilometara...bez odmora...ne, nisu imali vremena za zaustavljanje (niti su za sobom teglili one malene, prijenosne, putne frižiderčiće) pa bi sirovu govedinu gurali pod sedlo, a ona bi se tijekom tog maratonskog jahanja; sa svoje donje strane polagano pacala, natapljajući se konjskim znojem, dok bi s gornje strane (istu tu govedinu) pritiskali konjanikovi guzovi...i premda je to u ono vrijeme bio jedini način na koji su tatarci (pod uvjetom da ne sjaše sa svog najboljeg prijatelja) mogli pripremiti kvalitetan obrok, teško je povjerovati da bi danas netko žvakao govedinu koju su omekšali guzovi brkatog tatarca...evo priznajte iskreno, bi li vi žvakali meso koje je 10-ak dana bilo pod guzicom tipa koji liči na čarlsa bronsona...kako sad; zašto baš čarlsa bronsona, e pa zato što Charles Bronson, ne samo da je nalikovao tatarcima, on je uistinu i bio tatarin...po ocu, vele...no Bronson je, ako već ništa drugo, barem izgledao sirovo, kao da su ga odmalena šopali tatarskim biftekom za razliku od onog baletana Nurujeva...ahaaaaa i Rudolf je bio ljuti tatarin, isto kao Marat Safin i njegova sestra Safina, također...i vjerojatno ste već negdje čuli, da su njih dvoje (Marat i Dinara) jedini brat i sestra koji su u povijesti tog sporta (govorimo sad o tenisu, jelte) bili svjetski broj 1 (ona na WTA, a on na ATP ljestvici)...nego, umalo zaboravih...tatarski biftek...
...monıñ öçen...sa svježe goveđe ili juneće (nekoć se rabila konjska) pisanice, tj. bifteka kojeg smo se nakon duge i mukotrpne potrage ipak nekako uspjeli dočepati, najprije pažljivo odstranimo tetivu i opnu koja ga djelomično prekriva, a potom ga očistimo i od svih preostalih žilica pa ga sasvim lagano (ne nužno) premažemo senfom i potopimo u pac koji smo načinili od ulja (ni u ludilu maslinovog), dva-tri zgnječena režnja češnjaka, dva suha lovorova lista, šarenog papra u zrnu, ali bez zrna soli...kada smo pisanicu u potpunosti prekrili uljem, posudu u kojoj se nalazi, dobro-dobro zatvorimo i šutnemo u frižider na najmanje...e sad, da se odmah razumijemo, sve ovo gore navedeno, radimo jedino u slučaju da: već najavljeni nam gosti putuju hrvatskom željeznicom ili u slučaju nekakve elementarne nepogode ili nedajtibože rata, bolesti, covida 19, covida 22,23,24 ili ljutog mamurluka...u svim ostalim slučajevima, krećemo odmah u pripremu istog jer tko zna, kada ćemo ponovo imati priliku držati ga u rukama...svježi biftek, jel'...i ako vam se u jednom trenu učini da toliko tatarskog nećete moći sami pojesti, uvijek možete pozvati susjede, one što žive preko puta...da, one koji nikad nisu gladni, ali uvijek mogu pojesti..
...najvažnija stavka (ukoliko smo se već odlučili za pripremu tatarskog bifteka, a izgleda da ovoga puta zaista jesmo) je da odmah zaboravimo na električne sjeckalice svih vrsta, štapne miksere, blendere, razne mašine za mljevenje mesa i slične izmišljotine i da iz one donje/najdonje/najdonjije ladice izvučemo težak i oštar nož pa krenemo sa struganjem, jer jedini ispravan način na koji usitnjavamo meso za tatarski biftek (ukoliko ne želimo dobiti jebenu paštetu) je struganje, samo struganje, a sve ostalo je...ostalo...i ne, ne bojte se, struganjem goveđeg filea nećemo dobiti stroganoff...doduše glavni lik nam je i dalje biftek, no ipak je onda to, neka sasvim druga priča...
...dakle, u prigodnu zdjelu koju smo prethodno držali pola sata u frižideru, ubacimo svježe žumanjke, dodamo im žlicu senfa, morsku sol, netom iscijeđen limunov sok, malo mljevenog papra pa sve lagano promiješamo...potom dobivenoj smjesi, uz neprestano miješanje dolijevamo ulje i to kap po kap, sve dok ne dobijemo malo rjeđu majonezu, tj. umak koji je zapravo osnova za naš tatarski biftek...u dobiveni umak dodajemo redom: protisnuti češnjak, žličicu slatke mljevene paprike, sasvim sitno kosane; kisele krastavce, crne masline, kapare, slane inćune, feferon (ljuti), crveni luk (kapulu) te svježi peršin i time završavamo sa "suhim" začinima, što znači da sad možemo dodati kečap, worcester i nekoliko kapi tabasca...polovicu od nastruganog bifteka ubacimo u zdjelu i miješamo toliko dugo dok se meso u potpunosti ne homogenizira sa začinima, a zatim ubacimo i drugu polovicu te miješamo na isti način, uz pomoć žlice i vilice...pred sam kraj, kada smo već dobili zadovoljavajuću, ujednačenu smjesu koju ćemo razmazati po tostiranom raženom prepečencu, na kojeg smo prije toga nanijeli maslac, dodamo i malo konjaka koji će u potpunosti zaokružiti okus...
...ova priča sa sedlom, tatarima, govedinom i konjem je skroooooz isfurana i teško da danas možete pronaći iti jednog ozbiljnijeg ljubitelja tatarskog bifteka, a da isti već nije upoznat s legendom o "guznoj" pripremi, ali zato vjerojatnost, da naiđete na nekoga ko u tu priču vjeruje, još je manja...evo recimo, bili vi popušili priču prema kojoj su tatarci u svojim pederušama nosili ketchup, tabasco, kisele krastavce, kapare, slane inćune...
...william frederick cody...čuli ste za njega, znam da jeste i znam da vam je poznato kako je tip, koji je btw. bio svaštar, između svega ostalog bio i potencijalni pronalazač zlatne žile, načelnik izviđača u američkom građanskom ratu i ratu protiv kiowa i komanča, a kasnije civilni izviđač koji je i dalje jahao za američku vojsku te jedan (od samo četvorice) koji je za te svoje zasluge od američkog kongresa nagrađen medaljom časti, profesionalni lovac na bizone koji je u samo 18 mjeseci za američku željeznicu (s kojom je imao ugovor o opskrbi) ustrijelio 4282 bizona i s njima nahranio gladne graditelje pruge, poštar koji je (izgleda, radeći na crno) za poštanski servis "pony express" u šutu prejahao cca. 300 milja (oko 500-tinjak kilometara) i to jedne od najopasnijih dionica, za samo 21 sat i 40 minuta, potrošivši pritom 21 konja, zabavljač i cirkusant koji je u europu doveo svoj "wild west show" prezentirajući nam do tada neviđene kaubojske vještine, poduzetnik...zapravo jedan od najpoznatijih amerikanaca uopće...Buffalo Bill...
...i sad zamislite, što bi tek bilo i gdje bi američkoj legendi bio kraj da mu je (umjesto dolara koje je zamotavao u papir i gurao pod deku na kojoj je bilo sedlo) palo na pamet; gurnuti pod isto to sedlo i bizonov biftek...bio je vrhunski jahač, imao je ponija, imao je sedlo, imao je biftek, ali...ali nije imao ideju, a ideja, ideja je sve...dobar tek vam želim...
...monıñ öçen...sa svježe goveđe ili juneće (nekoć se rabila konjska) pisanice, tj. bifteka kojeg smo se nakon duge i mukotrpne potrage ipak nekako uspjeli dočepati, najprije pažljivo odstranimo tetivu i opnu koja ga djelomično prekriva, a potom ga očistimo i od svih preostalih žilica pa ga sasvim lagano (ne nužno) premažemo senfom i potopimo u pac koji smo načinili od ulja (ni u ludilu maslinovog), dva-tri zgnječena režnja češnjaka, dva suha lovorova lista, šarenog papra u zrnu, ali bez zrna soli...kada smo pisanicu u potpunosti prekrili uljem, posudu u kojoj se nalazi, dobro-dobro zatvorimo i šutnemo u frižider na najmanje...e sad, da se odmah razumijemo, sve ovo gore navedeno, radimo jedino u slučaju da: već najavljeni nam gosti putuju hrvatskom željeznicom ili u slučaju nekakve elementarne nepogode ili nedajtibože rata, bolesti, covida 19, covida 22,23,24 ili ljutog mamurluka...u svim ostalim slučajevima, krećemo odmah u pripremu istog jer tko zna, kada ćemo ponovo imati priliku držati ga u rukama...svježi biftek, jel'...i ako vam se u jednom trenu učini da toliko tatarskog nećete moći sami pojesti, uvijek možete pozvati susjede, one što žive preko puta...da, one koji nikad nisu gladni, ali uvijek mogu pojesti..
...najvažnija stavka (ukoliko smo se već odlučili za pripremu tatarskog bifteka, a izgleda da ovoga puta zaista jesmo) je da odmah zaboravimo na električne sjeckalice svih vrsta, štapne miksere, blendere, razne mašine za mljevenje mesa i slične izmišljotine i da iz one donje/najdonje/najdonjije ladice izvučemo težak i oštar nož pa krenemo sa struganjem, jer jedini ispravan način na koji usitnjavamo meso za tatarski biftek (ukoliko ne želimo dobiti jebenu paštetu) je struganje, samo struganje, a sve ostalo je...ostalo...i ne, ne bojte se, struganjem goveđeg filea nećemo dobiti stroganoff...doduše glavni lik nam je i dalje biftek, no ipak je onda to, neka sasvim druga priča...
...dakle, u prigodnu zdjelu koju smo prethodno držali pola sata u frižideru, ubacimo svježe žumanjke, dodamo im žlicu senfa, morsku sol, netom iscijeđen limunov sok, malo mljevenog papra pa sve lagano promiješamo...potom dobivenoj smjesi, uz neprestano miješanje dolijevamo ulje i to kap po kap, sve dok ne dobijemo malo rjeđu majonezu, tj. umak koji je zapravo osnova za naš tatarski biftek...u dobiveni umak dodajemo redom: protisnuti češnjak, žličicu slatke mljevene paprike, sasvim sitno kosane; kisele krastavce, crne masline, kapare, slane inćune, feferon (ljuti), crveni luk (kapulu) te svježi peršin i time završavamo sa "suhim" začinima, što znači da sad možemo dodati kečap, worcester i nekoliko kapi tabasca...polovicu od nastruganog bifteka ubacimo u zdjelu i miješamo toliko dugo dok se meso u potpunosti ne homogenizira sa začinima, a zatim ubacimo i drugu polovicu te miješamo na isti način, uz pomoć žlice i vilice...pred sam kraj, kada smo već dobili zadovoljavajuću, ujednačenu smjesu koju ćemo razmazati po tostiranom raženom prepečencu, na kojeg smo prije toga nanijeli maslac, dodamo i malo konjaka koji će u potpunosti zaokružiti okus...
...ova priča sa sedlom, tatarima, govedinom i konjem je skroooooz isfurana i teško da danas možete pronaći iti jednog ozbiljnijeg ljubitelja tatarskog bifteka, a da isti već nije upoznat s legendom o "guznoj" pripremi, ali zato vjerojatnost, da naiđete na nekoga ko u tu priču vjeruje, još je manja...evo recimo, bili vi popušili priču prema kojoj su tatarci u svojim pederušama nosili ketchup, tabasco, kisele krastavce, kapare, slane inćune...
...william frederick cody...čuli ste za njega, znam da jeste i znam da vam je poznato kako je tip, koji je btw. bio svaštar, između svega ostalog bio i potencijalni pronalazač zlatne žile, načelnik izviđača u američkom građanskom ratu i ratu protiv kiowa i komanča, a kasnije civilni izviđač koji je i dalje jahao za američku vojsku te jedan (od samo četvorice) koji je za te svoje zasluge od američkog kongresa nagrađen medaljom časti, profesionalni lovac na bizone koji je u samo 18 mjeseci za američku željeznicu (s kojom je imao ugovor o opskrbi) ustrijelio 4282 bizona i s njima nahranio gladne graditelje pruge, poštar koji je (izgleda, radeći na crno) za poštanski servis "pony express" u šutu prejahao cca. 300 milja (oko 500-tinjak kilometara) i to jedne od najopasnijih dionica, za samo 21 sat i 40 minuta, potrošivši pritom 21 konja, zabavljač i cirkusant koji je u europu doveo svoj "wild west show" prezentirajući nam do tada neviđene kaubojske vještine, poduzetnik...zapravo jedan od najpoznatijih amerikanaca uopće...Buffalo Bill...
...i sad zamislite, što bi tek bilo i gdje bi američkoj legendi bio kraj da mu je (umjesto dolara koje je zamotavao u papir i gurao pod deku na kojoj je bilo sedlo) palo na pamet; gurnuti pod isto to sedlo i bizonov biftek...bio je vrhunski jahač, imao je ponija, imao je sedlo, imao je biftek, ali...ali nije imao ideju, a ideja, ideja je sve...dobar tek vam želim...
600 g. goveđe pisanice (od repa bifteka)...2 svježa žumanjka...1 limun...1 žlica senfa...2 režnja češnjaka...1 žlica slatke crvene paprike (mljevene)...1 ljuti feferon (manji)...10 crnih maslina (otkoštenih)...2 kisela krastavca...2 žlice kapara...2-3 slana inćuna...1/2 manje kapule (crvenog luka)...vezica svježeg peršina...ketchup...worcester...tabasco...0,3 dcl. francuskog konjaka (martell)...maslac...prepečeni kruh (raženi)...ulje (suncokretovo)...sol...papar...
Obožavam, a tako dugo, dugo nisam jela ......
OdgovoriIzbrišiOvaj recept u priču zvuči izvrsno..šteta da ga nisam probala dok sam još jela bifteke.
OdgovoriIzbrišiOvako ću vjerovati na riječ da je izvrno :)