...krem juha od vrganja i pripitih morskih kozica...

...sigurno već poznajete...ma znam, znam da poznajete ili bolje rečeno; znam da imate prijateljicu/frendicu/priju/legicu, možda rođakinju/rodicu, o kojoj znate sve...dobro sad, gotovo sve, ali ne i onaj pravi razlog zbog kojeg je s njim, baš s njim, tim njezinim...da, to vam nikada nije, niti će vam ikada biti jasno, ta interakcija, pogotovo onda kada ih vidite zajedno i kad čujete kako i ostali oko vas; naglas šapuću, kako njih dvoje nikako, niti u jednoj jedinoj kombinaciji, ne pašu...jedno drugom...no pustimo mi sad ono što selo govori, tj. šapće pošto mnogi seljaci neke stvari najprije trebaju probati da bi se uvjerili, kako to zapravo i nije baš tako...nda...i nije...

...jednog dana kaže bakica, kosa mi je siva pa skoči u šumicu i naberi baki gljiva, da se urokam na miru, da mi mozak ode fiju, malo gledam sliku krivu, brijem briju, pijem pivu...nego, koju je to vrstu gljiva crvenkapica trebala ubrati bačici ?...vidiš, vidiš, braća (Jacob und Wilhelm) u toj svojoj pripovijetčici iz prve polovice 19. stoljeća, uopće nisu spominjali gljive, nikakve gljive, a sad ispada da se baba u međuvremenu navukla, navukla skroz...na tamo neke šumske...no možda to i nije bilo u međuvremenu, već puno ranije, samo što je mudra baba stoljećima uspješno zataškavala taj svoj porok, jer ako ćemo baš-baš vjerovat' onom akademiku Charlesu Perraultu, crvenkapica šetka šumom još od stoljeća 17. dok se baba, prema iskazu jednog francuskog seljaka, a kojeg nam potvrđuje i učitelj Egbert iz Liegea, valja po krevetu još od 10. stoljeća...ma neeee, ne trebaš biti gljivolog da bi zaključio, kako je do te babine, gljivične infekcije, došlo puno ranije nego li su braća s Majne uopće čula za babu...šta berba ?...ma kakva sad fucking berba !?... aaaa tooo...vrganji...e to može...

...dakle, originalna priča ide ovako...ovako nekako...i baš u tom trenu, dok se saginjala da svojom nježnom, netom izmanikiranom rukicom, ubere prekokrasan, veliki i mirisni vrganj, crvenkapičica krajičkom svog zelenog oka opazi vuka koji se izbezumljen i sad već u potpunosti raskrinkan, staklenog pogleda, drži za kitnjak...drži ga vuk čvrsto i ne ispušta (no da sad slučajno ne bi došlo do nekakve zabune, moramo odmah napomenuti, kako se ovdje zapravo radi o hrastu, jelte...hrastu kitnjaku, svima nama dobro poznatom pod nazivom...quercus petraea...) 
- ups prepao si me glupane jedan !!!...vrisnu crvenkapica...
- jesam li dušo !?...odgovori vuk u šutu, sav zajapuren...
- bogme jesi, glupi vuče, baš jesi, nego zašto se skrivaš iza tog velikog hrasta i zašto su ti oči tako veeeelike i tako crvene...jesi li ikad ozbiljnije razmišljao o onim kapima za oči, evo baš sam ponijela Visine, možda bi ti bilo lakše kada bi malo...kapnuo...
- šuti kravo glupa, zar ne vidiš da...nego, gdje ono reče da si krenula...

- u azarbajdžan...veselo odgovori crvenkapa...

- u azarbajdžan !?...štoš tamo jebate...začuđeno upita vuk...

- pa da vidim baku, tupsone...

...e sad, sad je to već neka druga šuma, no da ne bi odlutali i zagubili se u priči, kad već nismo u šumi, najbolje bi bilo da se vratimo vrganjima i odmah krenemo s pripremom istih prije nego nas noć uhvati, dakle; što smo ono naučili...pa naučili smo da se gljive nikada ne ispiru, već se lagano prođu četkicom, koja je uostalom i predviđena za te svrhe ili se jednostavno obrišu kuhinjskom krpom pošto postoji realna mogućnost da gljive (u ovom našem slučaju vrganji), ispiranjem izgube onaj svoj specifičan okus i natope se vodom, što nikako ne želimo...nakon što smo ih očistili, narežemo ih na ploške debljine do jednog centimetra pa u prigodnu posudu, a prigodna je baš ona u kojoj namjeravamo kuhati juhu, ubacimo maslac...kada se maslac zapjenio, dodajemo mu; usitnjenu ljutiku, koju odmah posolimo i sačekamo da nam mrvicu uvene, a zatim na uvelu ljutiku bacamo grančicu timijana, promiješamo pa dodamo narezane vrganje koje dinstamo idućih desetak minuta, tj. dok ne puste vodu i ne omekšaju...kada su vrganji omekšali, dodamo im veliku žlicu mljevenih suhih vrganja, začinimo mljevenim bijelim paprom te zalijemo s malo konjaka...nakon što su vrganji popili sav konjak, prelijemo ih temeljcem, ostavimo da sve zajedno zavrije pa kuhamo narednih petnaestak minuta... nakon petnaest minuta u juhu ulijemo vrhnje za kuhanje u koje smo umiješali dvije žlice kiselog vrhnja te pustimo da učini još dva-tri kuželja (prokuha 30-ak sekundi), zatim posudu skidamo s vatre, poklopimo je i ostavimo sa strane da malo...jelte, to...

...i što smo još naučili...naučili smo da svi lažu i da je to jedina istina, a lažu li više lovci ili ribolovci, e to nikada nisam uspio dokučiti, no sudeći po dužini lovostaja ispada da... crvenkapičina baka je bila aktivna (da se tako izrazim), jer u svakoj od verzija priče pojavi se neki lik o kojem se baš i ne zna puno...ne zna se; da li je lik lovac, krivolovac, lovočuvar, lugar, šumar, partizan kojem nitko nije rekao da je rat već odavno završio ili pak netko iz gorske službe spašavanja, ne znamo čak ni u kakvoj je lik vezi s babom od male crvenkape, no možemo samo naslućivati, uvijek možemo naslućivati, iako nas priča navodi na to da je lik bio lovac i da se zvao luka i da je otišao u grad srediti neke papire za pušku, a pošto svi mi znamo da to traje, luku je na par dana zamijenio rođak šime, koji zapravo nije lovac, ali je ribolovac, a to je prema zadnjim informacijama koje smo dobili o lovostaju za jedne i druge, skoro pa isto...no rođak šime nije došao praznih ruku, već je kako to i priliči, donio punu kašetu morskih kozica, a pošto je putovanje potrajalo, usput ih je i očistio...a šime moj, što ću ja sad s ovolikim kozicama kad sam već stavila kuhati juhu od vrganja...pitala se baba, u sebi na glas...

...u prigodnu posudu, na zagrijano maslinovo ulje, bacimo 2 protisnuta režnja češnjaka pa kada nam češnjak zapjeni ubacimo očišćene repove kozica/gambera, promiješamo, začinimo solju, svježe mnjevenim paprom i sitno kosanim svježim peršinom...nakon par minuta, tj. nakon što je nestala voda koju su kozice ispustile, ulijemo pola čaše prošeka, protresemo i ostavimo da se krčka na laganoj vatri još 7-8 minuta...tako pripremljene kozice ubacimo u posudu s juhom od vrganja, nježno promiješamo, pospemo peršinom, poškropimo s par kapi maslinovog ili bučinog ulja (zavisno o podneblju) i poslužimo, odmah...ukoliko nam se pri ruci nađu svježi vrganji, a mi nemamo kozica, naravno da možemo improvizirati tako što ćemo kozice zamijeniti listićima pržene pancete/slanine/špeka ili tostiranim kockicama kruha, onog od prekojučer...a u konačnici tu je i štapni mikser koji će smlaviti juhu do željene gustoće...alternative su razne...

...kao što rekosmo na samom početku, ima onih, koji čak i kada probaju ne vjeruju...ne vjeruju sebi...tako da se nemojte iznenaditi ako vam gosti zablokiraju kada im kažete, kako ćete kao primo piatto servirati krem juhu od svježih vrganja iz obližnje šumice u kojoj slobodnim stilom plivaju pripite morske kozice...i ako slučajno, dok budete po šumi brali vrganje za juhu, naletite na onog našeg međeda koji bere jagode za panna cottu, smislite nešto suvislo, recite mu da tražite crvenkapicu, da tražite vuka, jamca za kredit, da tražite sebe ili nešto slično samo se nemojte odmah hvatiti za kitnjak jer medo (kojem je očito pala razina šećera u krvi, čim bere šumske jagode), kad nema slatkog nije svoj i mogao bi popizdit, a kad medo...e bogami se onaj lovac dobro zadržao u gradu...uslast...

1 kg svježih vrganja...20 g suhih, mljevenih vrganja...30 g maslaca...1 vezica ljutike...1 grančica svježeg timijana...30 ml francuskog konjaka...1,5 l povrtnog temeljca...500 ml vrhnja za kuhanje...100 ml kiselog vrhnja...700 g očišćenih kozica (gambera)...2 žlice maslinovog ulja...3 režnja češnjaka...50 ml prošeka...1 vezica peršina...bijeli papar (svježe mljeveni)...sol...